Katolički odgovori

Ne znam što bih ti trebao reći. Nitko ne poriče da je u prošlosti u Crkvi bilo pojedinaca koji su griješili - ima ih i danas, još i više!
Ali ne Crkva cijela! Ne nauk Crkve, ne disciplina Crkve, ne crkvena praksa. Ako Duh Sveti vodi Crkvu, onda je to tako od prve Pedesetnice, kroz cijeli "mračni srednji vijek", protureformaciju, itd, a ne tek od drugog vatikanskog koncila.


Ne znam o čemu govoriš.

Spasenjske istine nisu sporne. Sporno je da li u SP postoji išta drugo osim spasenjskih istina. Tekst na koji se ti pozivaš nigdje ne tvrdi ništa slično tome. Naprotiv, ja sam ti referencom na taj isti tekst, kao i na katekizam, pokazao da toga nema, jer "SVE što izjavljuju sveti pisci treba držati izjavljenim od Duha svetoga", te "nadahnuti pisci prenose sve ono i SAMO ono što Duh Sveti hoće".

To je istina ali je isto istina da bez 2 Vatikanskog Koncila ne bi došlo do sagledavanja negativne uloge koju su pojedinci imali u Crkvi. Nepojmljivo je da bi netko prije spomenutog koncila takvo što izjavio i zatražio oprost.


Ajde ne pravi se ... pa francuski biskup Marcel Lefebvre, tradicionalist od glave do pete je odrezao u neposluh i izopćen je. Najbolje da će mi takvi biti uzor.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Ja sam vas procitao ljudi... mislim, vase argumente...
Tuzna vam je ta crkva... stara, nova, najnovija...

I pitajte se zasto!
Zbog pojedinaca, zbog mase, zbog svecenika, zbog vjernika, zbog svetaca, zbog heretika, zbog cega?

Mozete se vrtiti do besvijesti, ako ne uvidite nesto sasvim IZNAD KAMENITE CRKVE.

T.H.



jasno da postoje i druge istine, povijesne, općeljudske..zato i tvrdim da je Pismo bogoljudsko, a ne nebeska dogmatika.
tvrdi, jer kaže da su tamo istine koje je Bog htio radi našega spasenja, dakle spasenjske. u srazu ovih dviju tvrdnji nitko ne negira nadahnutost Pisma kao cjeline, no u ukupnom kontekstu svih tvrdnji zajedno kao i znanstvenih dokaza, ono je bogoljudsko, sadrži svakakve istine, i zato zahtijeva tumačenje.

Izjavio - bi. Ali tražio oprost za tuđe grijehe doista ne bi, i to s pravom. Što ima sadašnji poglavar Crkve s grijesima nekih davnih individua? Osim ako se misli da su ti grijesi kolektivna krivnja cijele Crkve, pa da se cijela Crkva mora za njih kajati, a na vidljiv način to iskazati činom svoga poglavara - pape. Na žalost, takva se poruka šalje, i smatram da je to bila greška!


Govorio si o tradicionalistima općenito. Tradicionalisti općenito nisu isto što i Lefebvre.

ING, ima li na Marsu kolonija?
Vidim da ovdje ljudi govore o ljudima, Zemljanima…pa, ako ne kužiš sam "temeljac", kome Isus kaže: "Ti si Petar - STIJENA" - gdje je problem s tvojom kamenitom crkvom(malo "c") - iz sf-a? Sumnjam, jer sf dobro poznam kao autor priča(nije skromno, ali da mi ne soliš...)((((((:
A sama Crkva je, kao što znaš i sveta i grješna baš zbog, od tebe nabrojanih: zbog pojedinaca, zbog mase, zbog svećenika, zbog vjernika, zbog svetaca, zbog heretika - jer znam veliku vjernicu(dalju rođakinju), katolkinju, koja je težila nekakvom svom viđenju savršenstva.
Da to nije imalo veze sa onim što Bog od nje traži nije željela priznati - i otišla je, zamisli, u Jehovine svjedoke!
Aha! Dok nije osjetila da ju steže bolest i da se bliži odlazak s ovoga svijeta, a tada - brzo natrag u katoličku crkvu.
Dakako da joj je sprovod bio malen, no samo Bog i ona znaju u kakvim su bili "odnosima" njih dvoje.
Ili misliš da je Bog zbog onog njenog odlaska među "svjedoke" iskopao ratni sjekiru? Za pohvalu sigurno nije, ali…
Da je naš Bog takav, možda bi prvo mene pokosio…
Što Isus reče? Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima!
Pa,…gdje spadamo npr. nas dvojica?

Dragi moj Zdrave
Pitaj Boga gdje mi spadamo...

Osnovni problem u bilo kakvoj raspravi s ING-om je nedostatak zajedničkog jezika. U internim raspravama među katolicima, nauk Crkve obično može poslužiti kao zajednički jezik. No ovdje to ne pali. Uzaludno je s naše strane navoditi ING-u jasan nauk crkvenog Učiteljstva; do njega to ne dopire jer on sve to smatra ostacima tzv. "kamenite crkve" (tako naziva instutucionalnu Crkvu), koju je on "nadišao". Istovremeno, što je zanimljivo, i dalje se naziva "katolikom" (premda više nitko ne zna što mu to znači, pošto je službeni katolički nauk odbacio). Pozovete li se na jasne riječi Evanđelja - on ne uvažava njihovo očito značenje i ima neku svoju čudnovatu interpretaciju.

Pa vidiš ING, ima nas koji nismo "nadišli" "kamenitu" Crkvu - i ne namjeravamo, jer mislimo da ju je takvom kamenitom, institucionalnom i hijerarhijskom sam Bog ustanovio - sa svrhom i razlogom. Ima nas koji i dalje vjerujemo u jasan nauk te i takve Crkve jer smatramo da je ISTINIT i da dolazi od samoga Boga. Očito je da polazimo od posve različitih temeljnih postavki u odnosu na tebe. I naravno, teško da se onda možemo složiti s tobom.

Treba se stoga spustiti još na jednu razinu niže i najprije usuglasiti temeljni skup istina koje su prihvatljive i ING-u i "standardnim" katolicima, i koje će poslužiti kao temelj i zajednički jezik buduće rasprave. ING, možemo li usuglasiti takav skup "aksioma"?

Pozdrav T.H.
Stvari bas i nisu tako "preko svih zidova, pa na kraj" jednostavne u nicijem zivotu, pa ni u mom.
Zar covjek moze definirati "standardnim" velik broj katolika kojima je vjerouciteljski nauk Crkve poznat preko... --- pa, dobro, nije im bas poznat, ali u nedostatku toga razumjevanja ipak postoji DEKLARIRANJE po izvanjski vidljivim elementima vjere?
Osobni dodir s Bogom treba imati u svakom covjeku aspekte vjere i razumjevanja. Unutar osobne savjesti ne vidim problem biti dio katolickog vjerskog okruzja i u isto vrijeme preispitivati nauk crkve koji se ticu nase vjere. Dapace, cini mi se vrlo razboritim doprinositi na takav nacin u zajednici.

Evandjelje je svakako dobra referenca za nalazenje zajednicka jezika, ali zajedno sa otvorenim srcem i spremnim umom da se Istinu moze vidjeti iz vise kuteva.
Nauk RKC je oblik krscanske tradicije koji svakako nosi odredjenu funkciju Bozje Objave. Ranije sam mozda spomenuo ulogu carigradskog sabora kojim je rimski car Konstantin doprineo formiranju tog institucionalnog oblika krscanstva. Kako drugacije vidjeti kompromis izmedju rano-krscanske predaje i reformiranih paganskih obicaja?
No uz tradicijski, ceremonijski, izvanjski oblik je uvijek postojala i struja koja je imala samu srz krscanske biti. Ova krscanska struja kroz stoljeca (cak i do dana danasnjeg) u punom smislu ima direktne veze s onim nositeljima Kristova impulsa koje nalazimo u povijesnim katakombama staroga Rima. Ono sto zelim reci da ta krscanska struja nije danasnja katolicka, niti ortodoksna, niti protestanska, niti... niti... Dvije struje, izvanjska i ona koja u sebi nosi unutrasnji dio (nevidljivi) dio Kristova impulsa trebaju zajednickim snagama nositi spasiteljsku misiju za sve ljude svijeta.
Ako covjek strpljivo prouci radove ranih krscanskih otaca (u svakom slucaju dogorocan rad) bas poput danasnjih krscanskih otaca, uvidjet ce tu esenciju... ako ima srce spremno dovoljno da dozivi duh tog vremena.

Dragi T.H., nisam siguran na koju razinu bi trebalo stati da bi diskusija imala ploda - no vjerujem da za stol svatko treba donijeti nesto.
Biblijska Rijec bi nam trebao biti taj skup "aksioma" koji mozemo prinesti stolu Foruma i na taj nacin unijeti istinoljubivost i covjekoljubivost u zivote ljudi.

Giovi,
Termin "zapadna" teologija (primjenjiv na ortodoksno i sve ostale denominacije krscanstva) je toliko prikladan i jasan koliko je ocigledna prisutnost "zapdnog" mentaliteta u Kini ili najistocnijem Japanu. Drugim rijecim, termin "zapadni" usmjerava svoje znacenje na vremensku narav suvremenog MATERIJALISTICKOG pristupa razumjevanju duhovnih stvarnosti. S druge strane, tzv. New Age i srodne nominacije sa svojim - nesto manje simbolicnim pristupom - odrazavaju slican karakter... mehanicki, izvanjšteni.
Ako covjek otvoreno stavi u kontrast paganska "praznovjerja" i modernisticke "naprednosti" (ukljucujuci i teoloske) nerijetko ces naici na mudrost tamo gdje je nisi ni ocekivao.
I cesto biblijski autoriteti krscanske vjere imaju korjene upravo u analogijama paganskih predaja.

Pozdrav ING. Dobro, ali nekakvo zajedničko polazište ili temelj ipak mora postojati da bi ikakva rasprava bila moguća.


Tu je problem tumačenje. Mi danas imamo 1001 vjersku zajednicu koje sve sebe nazivaju "kršćanskima" i sve se pozivaju na Bibliju, ali ju svaka tumači na svoj način. Pored 1001 zajednice, imamo još i 1000001 privatno tumačenje (sva međusobno kontradiktorna, dakle ne mogu biti sva istinita). Puno je tu prostora za samozavaravanje i autosugestiju, pa čak i djelovanje nečastivoga, koji čovjeka lako zavara da mu Duh Sveti praktički šapuće na uho poradi njegova otvorena srca, ali otvorenoga prema čemu? Ta otvorenost može biti i otvorenost prema zabludi!

Znači morali bismo najprije usuglasiti jasne i objektivne kriterije tumačenja.

Tako npr. ja mogu pozivati se na Evanđelje i reći da je Isus Krist osnovao svoju Crkvu na Petru - Stijeni i zajamčio da ju vrata paklena neće nadvladati, ali što to vrijedi kad znam da ti nećeš prihvatiti očito značenje ovih riječi, nego imaš neko svoje tumačenje.


A što je to Car Konstantin doprinio formiranju kršćanstva? To su neognostičke priče bez temelja. On ga je samo prihvatio.


Vrlo jednostavno: u bitnim stvarima vjere, nema takvoga kompromisa. Na tako nešto nikada ne bi pristali oni isti kršćani koji su do par dana ranije živjeli u katakombama i bili spremni položiti vlastiti život za Boga i svoju vjeru koju su smatrali svetom.


Treba biti svjestan da je Krist osnovao Crkvu koja je JEDNA i koja je VIDLJIVA institucija. U protivnom ne bi imala nikakvoga smisla njegova zapovijed ljudima da slušaju Crkvu:
"Ako [brat tvoj] ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin ili carinik" (Mt 18,17)
"Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire" (Lk 10,16)
Vidimo da Isus Krist izričito zapovijeda ljudima slušati Crkvu. No ako Crkva nije vidljiva, kako će čovjek znati tko/što je ta Crkva koju treba slušati? Kako će znati KOGA treba slušati? U tom slučaju zapovijed gubi svaki smisao. Dakle slijedi da je Crkva vidljiva, s jasno definiranim učiteljskim organom. Slijedi također i da je u doktrinalnim pitanjima nezabludiva, jer Isus Krist nikada ne bi zapovjedio ljudima da slušaju nešto što je možebitno laž.

Pozdrav T.H.
Ja svakako mozem i zelim "hoditi" s tobom i pokusati pogledati u evandjeosku rijec koja izrazava gospodnje rijeci. Ti mi mozes objasniti pozadinu tvog tumacenja. I to je dobar dio puta koji zajedno hodimo. I dobar pocetak.

Isprika moderatoru za malo odstupanje od teme, ali ponukan sam da izrazim svoje misljenje - a koje ce na svoj nacin ipak biti vezano uz autoritete krscanske vjere.

Sto se tice neognosticke price, ne poznajem terminologiju neognosticki, niti zelim da se moje rijeci klasificiraju tako.
Ja sa svoje strane nisam rekao da je Konstantin UTEMELJIO krscanstvo kakvo ga danas znamo, vec samo da je doprineo. Pozadina moje izjave lezi u cinjenici da je Konstantnin "dobrotvornim" aktom ORGANIZIRAO zasjedanje gdje bi se rano-krscanskim svjedocanstvima moglo dati novi oblik - institucionalni oblik. Krscanski oci iz raznih djelova rimskog carstva su prisli zajednickom stolu u 4 stoljecu da formiraju kanon u svom izvornom obliku koji je prosao kroz dodatke i poslije toga zasjedanja. Pod carskim pokroviteljstvom Konstantina, krscanstvo je na ovom carigradskom zasjedanju formirano kao prihvacena(i prihvatljiva) religija tadasnjeg rimskog carstva.
Rano-krscanstvo je PRIHVACENO i kao rezultat opseg progona je smanjen na minimum dajuci pravi ljudima iz katakombi po "prvi puta prilku da vide svijetlo dana" kao slobodni ljudi zemaljskog carstva.
Rano-krscanstvo je time postalo i PRIHVATLJIVO jer su srednjo-evropske paganske religije rimskog carstva imale neku vrstu kompromisa sa svojim obicajima i tradicijom. Obicaji ranog krscanstva su preuzeti u obliku koji je bio komplementaran sa tradicijom srednjo-evropskih obicaja pruzajuci kompromisno, diplomatsko rjesenje za suzivot svih gradjana velikog rimskog carstva. Svakako, ovakav pristup je imao visestruke dobre strane:
- za progonjene rano-krscane kao gradjanska sloboda sa najosnovnijim pravima za zivljenje
- za pagane srednje i sjeverne Evrope (tadasnjeg carstva) kao prilika da dodju u dodir sa Kristovom Rijeci i Spasenjem
- za Konstantina samog da odrzi jos neko vrijeme svoj carski polozaj u vremenima kad je Rim vec klizio u buduce promjene
- za svekolike rano-krscanske zajednice koje su dobile mogucnost utvrdjivanja institucionalnog oblika Kristova tijela

T.H., govoris iz sentimentalne i "uvjerene" perspektive nekoga tko NIJE proveo svoj 40-godisnji ili 70-godisnji ili 3-godisnji CIJELI zivot u ovakvom okruzenju - U KATAKOMBAMA. Stoga tvoj osjecaj i ne moze ozbiljno uvazavati stanje jadnih ljudi koji su upravo to i prolazili. Kad govoris o bes-kompromisnosti "u bitnim stvarima vjere" iz tebe progovara duh 20/21 stoljeca koji ima sasvim drugaciju unutrasnju konstituciju od ljudi prvog ili cetvrtog stoljeca. Pokusaj da se primjerice suzivis sa osjecajem sirotih ljudi u vise-mjesecnoj opsadi Vukovara ili vise-godisnjoj opsadi Sarajeva. Ako si slusao njihova svjedocanstva znas koja je razlika iz jedne perspektive i ove iz koje ti govoris. Intenziviraj stanje ljudskog ocaja bar za 10, 20 ili 30 puta pa ces razumjeti kako "kompromisnost" stoji u kontekstu rano-krscana Konstantinova vremena. Pokusaj prizvati u osjecaj neizmjerno duge pregovore sa medjunarodnom zajednicom o ustanovljenju konacnog primirja za nedavnog rata u Hrvatskoj. Pokusaj uvidjeti kako odredjene "trece" snage formiraju ono sto se poslije zove slobodna Hrvatska i uvidjet ces prikladnost ove analogije na stanje rano-krscana u katakombama Konstantinova vremena. Uvidi kako istinski impuls - onaj sadrzan u srcu i svjedocanstvu ljudi u katakombama - ne doprinosi zaista onome sto zasjedanje u Carigradu oblikuje u svom kanonskom sporazumu. Vidi potpunu analogiju sa dobom u kojem hrvatski puk, onaj na frontu i onaj u opsadi, ne utjece na odluke zasjedanja mirovinskih snaga koje oblikuju mir i "slobodnost" danasnje Hrvatske u nekom udaljenom gradu Briselu ili Daytonu ili... Vidi esenciju "slobodnoga" u stanju utvrdjenje hrvatske slobode i uvidi krscnasku esenciju u onome sto je sporazumljeno u dane Carigradskog zasjedanje - jer jos uvijek vidimo to krscansko utvrdjenje, a s druge strane vidimo i utvrdjenje hrvatske slobode. Struktura i mehanizam cinjenica koje su vidljive u nedavnom hrvatskom ratu je vjerna analogija u nacionalnoj sferi svega onoga sto se dogadjalo progonjenima za rimskog carstva u vjerskoj sferi.

U Isusovo doba i njegovim rijecima (iz tog doba), zajednica ljudi koji su bili okupljeni oko Istine, ne odrazavaju isto stanje globalne zajednice koju mi danas nazivamo Crkva. Mi si uzimamo neopozivo pravo da nazivamo to - Kristova Crkva - nesto sto je razvijeno iz okolnosti koje sam ranije spomenuo.
T.H., obrati svoju paznju na to KOME Isus izrazava sveti savjet ("zapovjed" zvuci vojno) - svojim ucenicima! Vrlo se OLAKO stavljamo u odore ucenika i uguravamo u ucenicku svjetinu. Isus ne govori ne-slusateljima ili prezirateljima ili poganima ili carinicima u rijecima koje si naveo - dakle, on opisuje vezu izmedju sebe i ucenika.
Ono sto je u Kristu tako spasonosno i suptilno i duhovno JEST vidljivo kroz CRKVU. Medjutim, treba uvidjeti da je taj suptilni, Kristovski impuls prisutan u ljudskim srcima i ima prirodu slicnu kao kad pokusamo objasniti pojam VJERE. Dakle, Crkva jest nesto duhovno sto je prisutno u LJUDSKIM SRCIMA. U tim ljudskim srcima ono jest VIDLJIVO i ta Crkva jest Njegovo tijelo i jest Istina. Dok god zamjenjujemo KATAKOMBE za ono TKO je u katakombama; i tijelo Kristovo za crkvu kamenitu i institucijsku - ispustamo esenciju Krista i njegova tijela. Crkva je pronadjiva u srcima katolickim i ortodoksnim i protestantskim itd., a ne u institucionalnom i deklarativnom obliku ovih vjerskih zajednica. Na isto se odnose i Isusove rijeci i rijeci apostola.
Crkva Kristova je PRONADJIVA u suptilnom duhovnom osjecaju pape, pravoslavnog laika, protestantskog misionara itd, ali nuzno ne znaci da se nuzno i nalazi tamo.

Pozdrav ING.
I nakon svega ovoga, meni ostaje nejasno je li po tebi car Konstantin utjecao na to da se nešto promijeni u službenom kršćanskom vjerovanju? Ako da, što? I zašto (što bi car imao od toga)?
Ja smatram da nije. Hijerarhijski i institucionalni ustroj Crkvi je dao još Isus Krist, kad je između svega onoga mnoštva koje ga je slijedilo izabrao 12 apostola, među njima jednoga Petra, itd... Najranija povijest Crkve svjedoči o ogromnom autoritetu koji su među pukom imali apostoli i prvi biskupi, a osobito prve pape.
To što je kršćanstvo pod Konstantinom proglašeno prihvatljivim i postalo prihvaćenim, nije samo po sebi relevantno za trenutnu raspravu. Jer, tvrdim, do toga nije došlo promjenom u samom kršćanstvu, nego promjenom u umu i shvaćanjima cara. Car je prihvatio kršćanstvo onakvo kakvo ono jest.


Poanta je u tome da su kršćani iz katakombi cijelo vrijeme mogli olakšati svoje stanje i izaći na svjetlo dana, samo da su to htjeli. Naime, mogli su se naprosto odreći svoje vjere, ili pristati na razne kompromise koji su im od početka bili nuđeni. No oni to nisu htjeli. Jer su bili apsolutno uvjereni u istinitost svojih vjerovanja, kao i u činjenicu da se, po cijenu vlastitoga spasenja, te vjere i tih istina ne smiju odreći ni po cijenu vlastitoga života. Upravo zbog tih progona, vjerujem da među rane kršćane nisu masovnije ni ulazili slabići i kolebljivci koji bi bili spremni odreći se istine i pristati na kompromis. Dakle ti rani kršćani su ljudi vrlo čvrstih stavova, ljudi koji točno znaju što i zašto vjeruju, i koji beskompromisno stoje iza toga, čak i vlastitim životom. Ta situacija nije uopće usporediva s ratovima oko čisto ovozemaljskih stvari, u kojima se ljudi mogu mimo svoje volje naći pod opsadom, koju ne mogli vlastitom voljom prekinuti, pa su spremni pristati i na kompromise ne bi li si olakšali. Nije uopće usporediva situacija. Ovdje dakle govorimo o vrlo čvrstim, beskompromisnim stavovima. I sada nas netko želi uvjeriti da su ti isti kršćani (dapače, najbolji među njima: vođe, autoriteti, biskupi), koji su "do jučer" bili apsolutno nepokolebljivi i beskompromisno ustrajali u ispovijedanju vjere, usprkos svim progonima i pritiscima, odjednom pristali na kompromis, i to sada, nakon što su progoni prestali (Nicejski sabor je održan nakon prestanka progona), a nisu htjeli na njih pristati ranije, usprkos svim progonima?
Mislim da si ti taj koji stvar gledaš previše iz perspektive 20/21. stoljeća i današnjih mlakih kršćana koji spremno pristaju na svakojake kompromise, pa olako taj isti duh projiciraš i na kršćane iz 4. stoljeća.


Isus kaže posve općenito "ako TVOJ BRAT ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin ili carinik". Ali, svaki je čovjek moj brat. Dakle, prema Isusovom nalogu, svaki čovjek treba slušati Crkvu. No to ne bi bilo moguće kad Crkva ne bi bila vidljiva i kad ne bi imala jasno definiran učiteljski organ. Slično, Isus kaže vrlo općenito svojim apostolima (koji su istu ovlast prenijeli na svoje nasljednike - biskupe i svećenike): "Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire". Obveza slušanja dakle vrijedi za sve ljude, nije ograničena samo na neke. A to opet podrazumijeva vidljivu Crkvu s vidljivim službenicima čije su uloge jasno definirane; u protivnom ne bi čovjek znao koga treba slušati prema Isusovoj zapovijedi.


Ali vjera dolazi PO Crkvi, po njenom naučavanju i djelovanju. Vjera ne pada s neba u "ljudska srca", nego ljudi bivaju poučeni od Crkve i onda vjeruju (dorbo, neki i ne vjeruju, ali to sad nije relevantno). Crkva je dakle u nekom smislu objektivno prisutna u svijetu prije nego što se formira vjerja u pojedincu. I mora biti tako.

Pozdrav T.H.
Ako ti nije jasno kako je Konstantinova odluka i "diplomatija" utjecala na institucionaliziranje Crkve (u oblik kakav ga jos uvijek vidimo... u rimski i krscanski oblik), a ti pokusaj da pretpostavis sto bi se desilo sa krscanskim zivotom u Hrvatskoj kad bi "car" zakljucao vrata svake crkve. Da li bi bilo nekakvih promjena u vjerskom bicu ljudi... ili bi bilo "sve po starom". Uvidi da jedna takva odluka kao sto je Konstantinov kompromis prema krscanima i poganima Rimskog carstva ima dalekosezni utjecaj na zivot krscana...i to u smislu da legalizira stosta toga sto je postalo izvanjsteno i to u "razvodnjenom" obliku.
U sferi krscanskog kanona takodjer vidimo proces "legalizacije" istina koje su do tada bile unutarnjim svjetlom krscana. Ne kazem da je izvanjski aspekt crkvenog djelovanja od tog doba suvisan i kriv - dapace, na svoj nacin je bio nuzan, no osim izvanjskog aspekta krscanstva kroz sva vremena od Krista postoji i dublji duhovni (oku nevidljivi) aspekt koji zivi unutar ljudi koji nose u sebi taj impuls. I on je i danas prisutan - i to, kako u nekih katolika tako i u nekih protestanata, nekih pravoslavaca ili nekih neokatekumena, ili nekih drugih ljudi... Taj unutarnji dio Kristova impulsa nije podlozan izvanjskoj vjerskoj identifikaciji i dio je danasnjice u duhovnoj sferi kroz ljudska srca.

Ljudi mogu teorizirati i teolizirati u nosilastvu spasenja po iskljucivom katolickom "certifikatu", no danas neminovno postoje ljudi koji djeluju u svijetu (donoseci plodove dobra) kroz Krista bez obzira na svoju vjersku ili nacionalnu identifikaciju. Ako oni to za sebe kazu, i kroz svoja djela donose dobre plodove, onda nikakva vjerska regulativa ne moze njih predstaviti u nekom drugom svjetlu - drugacijem od onog za koje se oni SAMI prikazuju svjetu.

Kad govorimo o vjeri koja dolazi po Crkvi (a ne s neba) ja ipak ne bih iskljucio Bozju milost ("s neba") tako lako u primanju vjere u nase bice. Postoje nebrojeni biblijski primjeri o tome sto se misli o kontrastu koji postavljas. Deklarativnost vjere po Crkvi ne moze biti opravdana ispred onoga sto covjek sam iz svoga srca donosi u zajednicu. I kad ljudi prinose zajednici nesto iz iskrena srca onda oni prinose iz Bozje milosti (koja itekako silazi na nevidljivim krilima, i upravo u ljudska srca). Primjeti analogiju u Isusovoj prispodobi o molitvi farizeja i carinika u Hramu. Primjeti sto tu dolazi iz deklarativne vjere, a sto iz ljudska srca. Uvidjet ces tada sto je u danasnjem Crkvenom deklarativno, a sto je iz ljudska srca covjeka koji pripada uzvisenoj duhovnoj crkvi.

Ne bi trebalo biti namjerno kratkovidan i naprasito samovazan, pa da se ne vidi da rijeci "crkva" koje Isus koristi NI TEORETSKI NISU MOGLE biti usmjerene ne ono sto je TEK POSLIJE utemeljeno kao institucionalni izvanjsteni oblik zajednistva. Treba samo otvorena srca uvidjeti kako je Isus nebrojeno puta pokusavao ispravljati u apostolima razumjevanje pojma "crkvenosti" i smisla Bozje volje. Covjek treba biti sabran i vrlo savjestan i uvidjeti da se Isusove rijeci cesto i gotovo uvijek odnose na FINIJE(slozenije) slojeve ljudskog bica i ljudskog drustva, tako da je vrlo neumjesno preuzimati izvanjsteno znacenje tih rijeci "crkva". Isto kako ne uzimamo mehanicki i doslovno mnoge Isusove rijeci (jer nam je jasno da se radi o suptilnijem znacenju) - isto tako bi trebalo biti obazriv i kada se crkvenost uzima u tako po-opcenom, grubom doslovnom smislu (samo-odredjujucem)... znas sto mislim.