Katolički odgovori

Zanimljivo je povezivanje obitelji unutar župe u obliku neke obiteljske zajednice, a vidim da takvih zajednica unutar župa ima sve više. U tom smislu splitsko-makarska nadbiskupija izdala je 2002. "Upute za osnivanje obiteljske zajednice u župi":

"Jedan od glavnih razloga zbog čega su mnogi današnji brakovi i obitelji u tako žalosnom stanju leži u nesposobnosti da se živi unutrašnjost. Čovjek je previše «izvan sebe», u izvanjskom svijetu materijalnih stvari, u onome «imati», a malo u onome «biti», u razumnom odgoju i izgradnji.
Mnogima se čini nemoguće u svojoj svakodnevnici živjeti unutrašnjost, izgrađivati duhovni život. Pred njima je svakodnevna briga. Trka započinje ujutro. Treba organizirati dan: odvesti djecu u vrtić, u školu, poći na posao, obaviti kupnju, pripremiti ručak, itd. Sve su to dnevne stvari koje uvijek iznova treba učiniti i koje su neophodne za normalno funkcioniranje obiteljskog života.
Pritom se i nehotice zaboravlja na drugu stranu života: na trenutke sabranosti u obitelji: na odgoj, suradnju, razgovor... (...)
U tom je svjetlu osnivanje obiteljskih zajednica u našim župama zahtjev nove evangelizacije i praktična potreba dinamičnijeg suvremenog pastorala.
(...)
Polazeći od tog kršćanskog razumijevanja braka i obitelji, a to je sakramentalnost i duhovnost, obiteljska će zajednica biti mjesto na kojem će njezini članovi kroz zajedničke susrete i druženja, kateheze, predavanja i razgovore, molitvu i međusobnu pomoć, suradnju i osvjetljenje zajedničkih problema rasti u spremnosti da izgrađuju stabilnu bračnu i obiteljsku zajednicu unutra župske zajednice.
(...)
Rad zajednice trebao bi se usredotočiti osobito na tri područja:
a) bračna komunikacija - razgovor, dijalog prijateljstvo;
b) problematika odgoja djece i mladih - generacijski odnosi u obitelji, briga za zajedništvo i suradnju;
c) obiteljska duhovnost - religiozni odgoj, molitva, moralna načela, vjerska praksa."

Zanimaju me vaša iskustva sa obiteljskom zajednicom unutar župe?

U našoj župi je prošle godine pokrenuta takva inicijativa , Čak nas je na skupu župskih obitelji tijekom vizitacije sam pomoćni biskup Đuro Hranić pozvao na seminar za voditelje i animatore takvih zajednica.
Na jedan seminar smo otišli i na tome je ostalo .
Uglavnom fali nam netko stručan i komunikativan da bi takva zajednica zaživjela .
Interes za takvu aktivnost je dosta bio slab , svega 6-7 bračnih parova.

_________________
Tražite kraljevstvo nebesko sve ostalo će vam se dodati !!!

Kod nas još nije bilo takvih inicijativa, ali ljudi su se obiteljski povezivali u druge skupine (socijalne ili molitvene)… I to je u redu, pa i sam zajednički nedjeljni dolazak na svetu misu, što nažalost u zadnje vrijeme susrećem sve rjeđe – indikativno…!

Jedan od lijepih zaživjelih primjera koji sam slučajno našla (a namjerno ga stavljam) je obiteljska zajednica župe Retkovec (ZG) … Dotična je župa bila prozvana i identificirana nedavno od strane jednog forumaša, a očito je da imaju lijepu, prostranu crkvu i, što je još važnije, bogat i raznolik duhovni život…

Imam dojam kao da se pokušava kopirati neokatekumene.

Obiteljskim zajednicama je preporuka sastajati se najmanje jednom mjesečno, a sastanak se dijeli na molitveni i radni dio.

Ono što je možda najsličnije neokatekumenima je to što se očekuje otvorenost, aktivnost i komunikativnost svih članova (tj. osobna svjedočanstva), a to je možda u skupini i najteže postići...

Obiteljska zajednica nema veze sa neokatekumenima, već je mala zajednica unutar župe gdje će obitelji "jedni drugima biti potpora, a svi zajedno suradnici župnika". Sve male zajednice lakše postižu otvorenost i komunikativnost, stoga Crkva i potiče stvaranje takvih zajednica. Obitelji se mogu upoznati i drugdje u župi, ali ovako se to druženje potiče i organizira, te se lakše mogu uključiti i oni koji su zatvoreniji.
Alojzije, 6-7 bračnih parova mi ne izgleda (pre)malo za početak, ionako je preporuka do 20 parova da bi se zadržala bliska atmosfera.

Ma znam prošli smo jednu obuku tj. seminar svi smo bili oduševljeni ali eto neće se samo,
a uvjek se nađe i "specijalnih kritičara" koji uvijek rogobore te uspiju ubiti ono malo volje u onima koji se važu .
To nam je ta nesretna Hrvatska nesloga

_________________
Tražite kraljevstvo nebesko sve ostalo će vam se dodati !!!

Kad sam spomenuo kopiranje neokatekumena nisam pomislio ništa loše. Svakako jedna hvale vrijedna inicijativa splitsko-makarske nadbiskupije. I za obitelji i za svećenike. Ako Gospodin bude u centru njihovih sastanaka i druženja uspjeh je zagarantiran.
Alojzije hrabro.

Ne znam kako se vi družite ili surađujete sa drugim obiteljima u župi?
Kršćanskim obiteljima je potrebna konkretnija pomoć, a obiteljske zajednice u našoj Crkvi počele su se razvijati tek nedavno. »Poželjno je da se ovi okupljaju u prijateljske zajednice u svrhu međusobnog potpomaganja da bi u životu, koji je često težak, mogli lakše i potpunije kršćanski djelovati« (PO 6)
Te zajednice obitelji su otvorene svim profilima obitelji, ne samo idealnima, već i distanciranima, rastavljenima, a posebno mladim obiteljima. Nije lako uvijek organizirati čuvanje djece kako bi oba roditelja otišla do crkve, stoga je zgodno za vrijeme obiteljske zajednice u našoj župi organizirano druženje djece u susjednoj prostoriji, i djeci je to bilo baš zanimljivo. Nužna je konkretna, praktična pomoć među obiteljima.

Mala sredina, ljudi se poznaju i privatno, te pričaju i prije i nakon mise.
Veća sredina - nakon mise svi se jednostavno raziđu.
Želim reći, pravog kršćanskog zajedništva nema... Ako želiš pomoć, moraš tražiti kome da se obratiš.
Ako se redovito ne sastaješ s ljudima u župnom zboru, u caritasu ili na molitvenoj zajednici, a privatno nemaš puno prijatelja izgrađenih vjernika, možeš se u Crkvi osjećati nesigurno i izolirano...

Šta napraviti kada voliš svoju obitelj najviše od svega, voliš i poštuješ svoga oca, majku i sestru, a oni tebi ni malo ne uzvraćaju ljubav, njima se gadiš, žele da ne postojiš na ovom svijetu jer im samo smetaš. Šta god ja napravila njima je to bezveze, nikad me ne podupiru u ničemu, naprotiv cijeli život mi govore da sam nitko i ništa, da nikada u životu neću ništa postići. Kao mala bila sam dosta sramežljiva, samo sam učila i nikad nisam izlazila s prijateljima van, išla sam u gimnaziju i bila sam vrlo dobar učenik, upisala sam fakultet za koji moji roditelji govore da je bezveze, bila sam jako tužna jer nisam upala na ono šta sam jako htjela upisat, a da mi ne propadne besplatna godina studiranja upisla sam nešto šta mi je isto zanimljivo, ali je veliko pitanje hoću li imati posla nakon toga. Moj otac kaže da na taj fakultet idu budale. Već tri godine preko ljeta radim, kako bi si mogla sama platit neke stvari, jer sam svjesna da ih od roditelja neću dobit. Ove godine sam si uštedila za vozački, sama si plaćam odjeću, obuću i druge stvari koje su svakom čovjeku potrebne za normalan život. Skromna sam i ne nosim skupe marke, niti patim za skupim stvarima, ali opet to mojim roditeljima nije dobro. Dok mojim vršnjacima roditelji plaćaju najnovije mobitele, daju ima novce za izlaske, putovanja, ja sama sebi moram plaćati neke stvari. Nisam ljubomorna na njih, drago mi je da im to roditelji s ljubavlju mogu priuštit. Ja znam da mi nemamo puno novaca, ali imamo sasvim dovoljno za normalan i pristojan život. Najgore je šta moj otac moje vršnjake jako hvali, govori da su dobri, vrijedni, da su uspješni i daje im svaku čast. A oni samo uživaju, izlaze van, i ništa ne rade, čak su imali popravne i jedva su prošli godinu. Njihovim roditeljima je to ok, normalo, jer ih vole i podupiru ih u svemu, šta je po meni savim normalo i lijepo. Mene otac nikad ne podupire, stalo mi govori kako mu nabijam struju, kako ima velike troškove zbog mene, a mene gotovo cijeli dan nema, jer sam većinu na predavanjima. Muka mu je čim me vidi, i stvarno više neznam šta da napravim, jedva čeka da se maknem iz kuće. On je užasno tradicionalan, znam da je možda prije bilo puno bolje, ljudi su odmah nakon završene škole radili jer je bilo posla, danas je jako teško nać neki malo bolji posao bez završenog fakulteta. Ako imaš veze kao moji vršnjaci onda se ne moraš bojati, jer ne radiš ništa, a imaš ogromnu plaću. Ja se zbilja trudim, ali to moj otac nikako ne vidi. Stvarno neznam više šta da napravim i zašto me toliko mrzi, zašto mu se toliko gadim. Ovo ljeto sam čak istovremeno radila dva posla, bila sam jako umorna, al eto sretna sam jer si sad sama mogu platit vozački i neke stvari. Susjedi i svi su me hvalili kako sam dobra i vrijedna cura, a moj otac njima na to odgovori "ah". Uvijek su mu svi bolji od mene, hvali i podupire druge, a mene i moju sestru nikada. To je grozan osjećaj kad znaš da imaš oca kojemu se gadiš, i koji ti samo reda radi plaća hranu i režije. Ja s njim nikad ne mogu normalo popričat, i stvarno sam tužna šta imam takvog oca Ja njega užasno volim i cijenim ga jer je puno toga u životu postignuo, nikad nije lijen i nikad ne sjedi doma pred tv-om. Al sam tužna šta on mene ne voli Imam osjećaj koda sam mu zadnja rupa na svijetu Voljela bih da ovakav odnos mogu promjenit, tj. pokušavala sam bezbroj puta da mu udovoljim al ništa od toga. Ja sam i dalje za njega smeće Ponekad bih sve napravila za njega, jer ga toliko volim da bi čak otišla na drugi svijet kako njemu ne bi smetala i kako bi napokon mogao biti sretan

Donekle znam kako se osječaš, jer i moji roditelji nisu bili baš riječiti kad me je trebalo pohvaliti za nešto, a prilika je bilo dosta jer sam bio jedan od najboljih učenika svoje generacije u srednjoj školi, kao i jedan od najboljih studenata na faksu. Puno jednostavnije im je bilo kuditi me kad je bila prilika ili pohvaliti druge. Nekad bi mi to stvaralo gorčinu, ali bi me brzo prošlo i nisam im to uzeo za zlo, jer sam znao da me vole što je najbitnije.
Savjetujem ti da budeš uporna, voliš i cijeniš svoje roditelje i to im pokazuješ te moliš za njih. Siguran sam da tvoji roditelji vole tebe i sestru usprkos određenih problema u pokazivanju emocija (očevi često znaju skrivat emocije). Vjerujem da će s vremenom vaš odnos biti puno bolji, kod mene se također situacija puno popravila kasnije i danas uglavnom nemam tih problema.

Imao sam isti problem kao i ti. Međutim ja sam otišao u skroz drugu krajnost. Zapustio sam školu, uhvatio se alkohola, droge, djevojaka, kocke. Preko neo puta sam se vratio u Crkvu i uspio oprostiti sebi i roditeljima. Shvatio sam da mi je otac jednostavno takav. Tradicionalista, strog, čovjek koji nije naučio u životu pokazivati emocije. S druge strane je čovjek od autoriteta, onaj koji drži do riječi i koji mi je čak i u mojim problemima bio uzor u poštenju i brizi za obitelj. Sad sam oženjen i situacija u obitelji je odlična. Sa roditeljima sam super. Prihvaćam ih takve kakvi jesu. Prošlost se zaboravila.
Crkva i sakramenti i molitva su mi danas od neprocjenjive pomoći. I jedino pametno što sam naučio u životu je da me Gospodin ljubi. Potpuno besplatno. I da su svi događaji u mom životu (bilo dobri ili loši) imali za svrhu da potražim Boga. I možda izgleda kao neka izlizana rečenica, ali daj Kristu šansu. Ja sam živi svjedok da me je Bog iz moga pakla izvukao i stavio na noge. I da zahvaljujući njemu danas živim normalno. I s roditeljima i u svojoj obitelji.

Zašto se otac tako ponaša, da ne samo što ne osjećaš njegovu ljubav, nego misliš sve najgore, teško je reći. Možda sam nosi neke duboke rane u sebi o kojima nikad nije govorio, možda neku tajnu zbog koje je i sam nesretan pa je takvo ponašanje neka vrst obrambenog mehanizma kojeg još nije dokraja osvijestio.

Nemoj sebe kriviti za to, niti za svađe i grube riječi, jer ti uistinu nisi kriva. Emocionalno te takva situacija dovoljno muči i izjeda i sve je to nepravedno, zato sve prikaži Bogu u molitvi kao žrtvu za grijehe i bit će ti lakše nositi se s time. Imaj povjerenja u Boga i znaj da i mnogi sveci nisu imali "idealne" obitelji, pune ljubavi i razumijevanja. Svetog je Franju, recimo, otac odbacio i razbaštinio, ali to nije slomilo njegov duh nego je pronašao plan koji Bog ima s njim i samo za Njega živio. Bog mu je dao zato mnogo prijatelja s kojima je mogao dijeliti sve, jer uvijek kada nas drugi iznevjere, odbace i ne uzvrate nam ljubav, Bog će nam uzvratiti još sto puta više.

Nemoj klonuti duhom, tvoja situacija je zapravo velika kušnja vjere. Nedostatak istinske ljubavi u obitelji rađa u mladom biću gotovo uvijek (auto)destruktivne reakcije, kod momaka to mogu biti ovisnosti ili nasilničko ponašanje, a kod djevojaka zatvaranje u sebe i depresija.
Molitva i vjera ti mogu najviše pomoći, jer ti sigurno sada duboke emocije sprečavaju da realno vidiš sve odnose u obitelji, da makneš sa sebe lažni osjećaj krivice i da pronađeš snagu, ne u sebi, jer je u sebi pogrešno tražiti, nego u Drugome, u Bogu, jer je On istinski Otac svima. Naši očevi su samo blijeda i slaba, ponekad potpuno pogrešna slika nebeskog Oca.