EDIT: Prebačeno sa teme AteizamBraslav je napisao/la:
Svemir nema središte, nego zračenje dolazi iz svih smjerova. Svaka točka svemira je središe svemira.
Ova izjava je jedan karakterističan primjer stanja današnje znanosti. Budući da je dovoljno poznata u široj populaciji i budući da je gotovo općeprihvaćena u znanstvenoj zajednici, može nam poslužiti za ukazivanje na neke od problema suvremene znanosti.
A problem sa ovom izjavom započinje u trenutku kad postavimo pitanje: Na osnovu kojeg opažanja su znanstvenici donijeli zaključak da svemir nema središte, tj. da je svaka točka svemira zapravo središte? Što smo to mi vidjeli pa da je donesen zaključak da su sve točke svemira zapravo središte?
Opažanje koje je direktno odgovorno za usvajanje ove ideje je ono iz daleke 1929. god. kad je Edwin Hubble uočio da svemir, u kojem god smjeru promatramo, izgleda isti i sve naše opažanje ne ovisi o smjeru u kojem promatramo. Odnosno, kad je uočio da je crveni pomak u spektru svjetlosti koja dolazi sa zvijezda takav da je isti za sve smjerove i jedino ovisi o udaljenosti zvijezde od nas.
Dobro, i što bi tu bilo problem? Pa, problem je u tome što se rezultati ovakvog opažanja u trodimenzionalnom prostoru mogu protumačiti samo na način da se Zemlja nalazi u vrlo posebnom položaju u svemiru, u njegovom središtu, odnosno u neposrednoj blizini središta svemira. No, kad bi to tako prihvatili, to bi značilo rušenje temeljne pretpostavke čitave astronomije: Kopernikovog principa, koji govori da Zemlja ne zauzima nikakav poseban položaj u svemiru.
I sad na scenu stupa matematika. Kako pomiriti činjenicu koju smo dobili opažanjem, a koja govori da Zemlja zauzima poseban položaj u svemiru (središte ili neposredna blizina središta svemira), sa pretpostavkom da Zemlja ne zauzima nikakav poseban položaj u svemiru (Kopernikov princip)? U tri prostorne dimenzije takvu pomirbu nije moguće učiniti, no ako sve skupa prebacimo u četiri prostorne dimenzije, tada možemo napraviti model koji bi pomirio ono što se činilo nepomirljivim.
Prije nego nastavimo dalje, napravit ćemo kratku rekapitulaciju:
Premisa 1 (činjenica): Opažanja govore da se Zemlja nalazi u vrlo posebnom položaju u svemiru
Premisa 2 (pretpostavka): Zemlja se ne nalazi u posebnom položaju u svemiru
----------------------------
Zaključak: Nema središta svemira, tj. sve je središte svemira. Tj. prostor nije definiran sa 3 dimenzije nego sa 4 dimenzije i u njemu će svako 3D opažanje,bez obzira odakle ga obavili, govoriti da se nalazimo u središtu.
No, problem sa ovim zaključkom koji se često predstavlja kao činjenica je taj da on izlazi iz nedokazane pretpostavke. Odnosno, njegova srž nije činjenica. I ne samo to, kad silogizam ogolimo od pretpostavki, dobivamo slijedeće:
„Budući da opažanja sa Zemlje govore da se mi nalazimo u posebnom položaju u svemiru, to znači da nema posebnog položaja u svemiru.“
Na žalost, upravo ovakav idiotski silogizam stoji u središtu današnje kozmologije. Da bi netko uopće imao pravo reći da je svaka točka svemira središte svemira, taj prvo mora otići na drugi kraj svemira i od tamo obaviti opažanje koje će dati rezultate iste kao na Zemlji, tj. da se čini da je i ta pozicija središte svemira. U tom slučaju bi imao pravo reći slijedeće:
Premisa 1 (činjenica): Iz pozicije Zemlje se čini kao da stojimo u središtu svemira.
Premisa 2 (činjenica): Iz drugog dijela svemira, daleko od Zemlje, čini se da stojimo u središtu svemira.
--------------
Zaključak: Budući da imamo dvije činjenice koje se ne mogu pomiriti u trodimenzionalnom prostoru, mi smo prisiljeni prihvatiti da prostor ima četiri dimenzije, te se stoga iz svake točke 3D prostora kojeg mi percipiramo čini kao da se nalazimo u središtu.
Koliko je meni poznato, čovjek još nije obavio opažanja iz drugog dijela svemira koja bi se poklopila sa opažanjima sa Zemlje. No, hej, tko će se još zamarati sa činjenicama kad sasvim lijepo možemo pričati o čudima matematike koja nam omogućuju da bez posljedica iznosimo onaj silogizam „izgleda kao da smo u središtu, dakle, središta nema (ili, sve je središte – svejedno)“.
Braslav je napisao/la:
Iako ima puno problema s matematikom velikog praska ovo što bljezgariš ne bi bljezgario da znaš matematiku u pozadini te teorije. Te ne samo da se širenje svemira ne usporava već zbog Einsteinove kozmičke konstante i ubrzava. No kamo bi to zračenje pobjeglo? Ono mora ostati u svemiru jer ne može otići izvan svemira.
Ova pompozna izjava je jedno veliko Ništa.
Braslav je napisao/la:
Matematika je naš očevidac, tako da znamo kako je prvi svemir izgledao.
Da? Mislim da ipak ne.
Model svemira koji je danas većinski prihvaćen je načinjen tako da alat (matematiku) koristi kako bi pomirio opazivu činjenicu i nedokazanu pretpostavku. No matematičko rješenje u njemu nipošto nije jedino moguće.
Npr. opaziva činjenica da svemir u svim smjerovima od nas izgleda jednako, uz činjenicu da crveni pomak kojeg gledamo na zvijezdama ili galaksijama ne ovisi o smjeru, može biti matematički opisana na
više različitih načina. Tj. za opis tog opažanja se može načiniti više različitih matematičkih modela.
Jedan bi bio onaj općeprihvaćeni: „sve izgleda kao da smo u posebnom položaju, dakle posebnog položaja nema“.
A npr. drugi bi bio: „sve izgleda kao da smo u posebnom položaju, dakle, mi jesmo u posebnom položaju.“
A isto tako, mogao bi se napraviti i nekakav treći matematički model koji bi također mogao opisati opažanja.
Stoga, tvoja tvrdnja da mi znamo kako je izgledao rani svemir, a na osnovu matematičkog modela, je teža glupost.