Ignisardent je napisao/la:
Poštovani Hrki,
u jednoj stvari si pogriješio u začetku, i zato se razilaziš s Giovijem. Što znači tvrdnja "Extra ecclesiam nulla salus"? I znači li tvrdnja da izvan Crkve nema spasenja da svi nekatolici nužno završavaju u paklu?
Kao prvo i osnovno, Crkva nikad nije tvrdila niti tvrdi, ni prije 2. vatikanskog sabora, ni danas, da je u njenoj ovlasti da procjenju za ijednu osobu da je osuđena na pakao. Crkva jednostavno nije ovlaštena za nešto takvo, iz razloga što Crkva ima ovlaštenje da donosi sud o postupcima, a ne o ljudima. Zato se i kaže da Crkva ne osuđuje grešnika, nego grijeh. Drugim riječima, prosudbe su
objektivne - znači da se odnose na ono što je vidljivo, postupak, djelovanje, pojavu, a ne
subjektivne - nešto što se odnosi na osobu, na unutrašnje stanje, dispozicju; to nije sfera o kojoj Crkva može prosuđivati, nego samo i jedino Bog.
Crkva je ovlaštena donijeti sud o nečijoj nepripadnosti Katoličkoj crkvi, ali ne može donijeti sud o dotičnoj osobi. Iz tog razloga su kod spaljivanja izopćenik heretika bili prisutni svećenici koji su molili za osuđenika, jer Crkvi nije moglo biti poznato njegovo unutrašnje subjektivno stanje. Drugim riječima, za spaljene heretike i za sve ekskomunicirane Crkva se nije upuštala u spekuliranje o tome jesu li oni u paklu ili u čistilištu. Isto se odnosi sve osobe koje su izvan Crkve, i one koji nisu nikad ni čuli za Krista, neovisno o tome kojoj vjeri pripadaju. Isto se odnosi i na one koji su rođeni prije Krista. Isto tako, Crkva nije ovlaštena da sudi o mrtvima ("De mortuis Ecclesia non judica"). Tako, kad je na saboru u Firenzi 1441. papa Eugen IV. rekao da su svi oni koji su izvan Katoličke crkve, i koji nisu podložni rimskome Papi, osuđeni na pakao predodređen za Lucifera i njegove demone, čak i u slučaju da proliju krv za Krista, to znači da je Papa govorio objektivno o nepripadanju Crkvi kao zapreki za spasenje, a ne subjektivno, o svakoj osobi koja ne pripada Crkvi. Crkva nije ovlaštena, niti je to bila prije 2. vatikanskog sabora, da sudi o unutrašnjoj dispoziciji osobe - "De internis Ecclesia non judica". Jednostavno, istina je da Crkva ne zna o sudbini takvih osoba, jer nema načina da spozna njihovu nutrinu - to može samo Bog. Tu zbilja i leži razlog za nadu u spasenje svih ljudi, ali nitko naravno ne smije o tome govoriti kao o aktualnoj stvari, to možemo samo pretpostavljati i nadati se - to je, naravno, Tomina (aristotelovska) distinkcija između
potencijalnog i
aktualnog.
To što ti pišeš Hrki u stvari je Feeneyizam, hereza osuđena od Pape Pija XII., učenje zbunjenog američkog svećenika Leonarda Feeneya, da su svi oni koji nisu kršteni vodom osuđeni na pakao.
Ako razumiješ engleski, evo malo podrobnije o tome, a i o pitanju krštenja vodom, željom i krvlju:
http://archives.sspx.org/miscellaneous/ ... ptisms.htmhttp://archives.sspx.org/miscellaneous/ ... eyites.htmhttp://www.fisheaters.com/forums/index. ... 263.5;wap2Što se tiče krštenja, navodi se 4. kanon Tridentinskog sabora: "Ako itko kaže da sakramenti Novog Zavjeta nisu nužni za spasenje... i da BEZ NJIH I BEZ ŽELJE ZA NJIMA kroz samu vjeru čovjek može dobiti milost opravdanja, neka bude izopćen." U 4. poglavlju zaključaka 6. zasjedanja: "Na taj način opisano je opravdanje grešnika kao prijelaz iz stanja u kojem je čovjek rođen kao dijete prvog Adama u stanje milosti i posinjenja "posinjenja djece" Božje kroz drugog Adama, Isusa Krista, našeg spasitelja; a ovaj prijelaz nakon objave Evanđelja ne može biti djelotvoran, osim KROZ KRŠTENJE ILI ŽELJU ZA NJIM, kako je pisano: "Ako čovjek nije ponovo rođen od vode i Duha Svetog, ne može ući u kraljevstvo Božje" (Ivan 3,5). Prema tome, Trident nedvosmisleno interpretira riječi iz Ivan 3,5 kao NUŽNOST KRŠTENJA VODOM ZA SPASENJE, BILO STVARNO ILI U ŽELJI. Sličnu interpretaciju daje i Sv. Augustin u Državi Božjoj 13,7. Kako je želja za krštenjem unutrašnja dispozicija, znana samo Bogu, i može biti nešto što Crkva ne može raspoznati, u tom smislu Ckrva ni ne može donosti subjektivni sud o sudbini nekrštenih, heretika, pogana, ateista itd.
Sv. Bernard kaže o krštenju, pozivajući se na Marka 16: "Primijetite da je Spasitelj rekao: "Tko uzvjeruje i krsti se, bit će spašen". Oprezno i pažljivo nije ponovio izraz "tko se ne krsti", nego samo "Tko ne vjeruje, osudit će se"".
Što se tiče djece koja umro nekrštena, Crkva nije dala nikakav odgovor na pitanje što se s njima događa u vječnosti. Bilo je rašireno mišljenje među teolozima, da takva djeca odlaze u limb, ali to nije dio definiranog Nauka nego teološka pretpostavka,tzv. theologoumenon - osobno mišljenje, a ne dio doktrine (dakle, nešto što se ne mora vjerovati). Prema tom mišljenju (a ne dogmi!), koje se uglavnom oslanja na Sv. Tomu Akvinskog, nekrštena djeca i ostali koji idu u "limb" (duše dobrih ljudi koji ne zaslužuju pakao osobnom krivicom, uglavnom su tu svrstavali one rođene prije Krista) - ne trpe nikakvu kaznu, ali nemaju ni viziju blaženstva, "visio beatifica"; s obzirom da oni u limbu ni ne znaju što im je uskraćeno, ne trpe zbog toga. Njihovo je stanje u limbu stanje "prirodne sreće", prema Tomi. Dalje, Toma kaže u Summa Theologica, da djeca nasljeđuju istočni grijeh od Adama, što je vidljivo iz toga što su pod zakonom smrti. "Sukladno tome, nužno je krstiti djecu, da, kao što su rođenjem nasijedili prokletstvo od Adama, s drugim rođenjem mogu zadobiti spasenje kroz Krista". I opet imamo objektivnu prosudbu - koja cilja na događaj, rođenje i smrt bez krštenja, koji su pretpostavka za određenu posljedicu, a ne na ostvarenje te posljedice, isključenja iz raja, za sve pojedine osobe. Uostalom, u istom djelu, sam Toma kaže u 3. poglavlju, 68 odlomak: "Na primjer, neki čovjek želi biti kršten, ali ga u nekoj nesreći smrt preduhitri... I taj čovjek može zadobiti spasenje bez da bude stvarno kršten, na osnovu ŽELJE ZA KRŠTENJEM, jer ta je želja plod vjere udružene s ljubavlju, tako da BOG, ČIJA MOĆ NIJE VEZANA UZ VIDLJIVE SAKRAMENTE POSVEĆUJE ČOVJEKA IZNUTRA" - dakle, u onoj sferi o kojoj Crkva ne može prosuđivati.
Sukladno tome, sve ovo o limbu i nekrštenoj djeci, je u sferi individualnog mišljenja određenih teologa, što Crkva nije ni odbacila ni potvrdila, a sam Toma je jasno rekao da Bog nije vezan sakramentima, kao ni nedostatkom istih. Zato nije točno da nekrštna djeca ne mogu u raj, niti da su to naučavali "mnogi pape, crkveni oci i "patristi" (šta god to bilo). Što se Papa tiče, Bl. Pio IX. rekao je u "Quanto conficiamur moerore" 1863. da "Bog, u svojoj neizrecivoj dobroti i blagosti, ne dopušta da bude kažnjen vječnom kaznom itko tko nije kriv za svojevoljni grijeh." Također, Crkva ima autoritet da definira sve ono što je u sferi individualnog mišljenja, pa tako i da preciznije formulira gore navedena mišljenja, ukoliko ima nedorečenosti u njima.
"Tako, kad je na saboru u Firenzi 1441. papa Eugen IV. rekao da su
svi oni koji su izvan Katoličke crkve, i koji nisu podložni rimskome Papi, osuđeni na pakao predodređen za Lucifera i njegove demone, čak i u slučaju da proliju krv za Krista, to znači da je Papa govorio objektivno o nepripadanju Crkvi kao zapreki za spasenje, a ne subjektivno, o svakoj osobi koja ne pripada Crkvi. "
evo ovo što si naveo jako puno govori šta su pape nekad govorile
to je dokaz da izvan KC nema spasenja...ne govori papa dalje ništa o neskrivljenom nepoznavanju Krista kod nekatoličkih naroda
znači, ako neki narodi nisu se krstili i prihvatili Isusa kao Spasitelja oni ne mogu vidjeti neba, nego trpe posljedice nekrsta, tj. posljedice istočnog grijeha
nemamo mi tu šta uvoditi subjektivni elemenat koji bi ih tobože mogao spasiri ( i time jednostavno lakonski pobiti objektivni elemenat kako kažeš, ato je izjava jednog pape iz starih dobrih katoličkih vremena!)
uhvatimo se baš pitanja milosti...što sada imamo pričati o :
...Crkva nije ovlaštena da sudi o unutrašnjoj dispoziciji osobe - "De internis Ecclesia non judica". Jednostavno, istina je da Crkva ne zna o sudbini takvih osoba, jer nema načina da spozna njihovu nutrinu "
ako smo kod pitanja milosti i ljudskih zasluga rekli da ne spašava nekoga njegova dobrota i zasluge , već da se Božja milost dobiva neovisno o poniznosti, dobrim molitbama i djelima itd ( kanon6. orangea)
nepotrebno uvodimo u priču da Crkva zna ili nezna...naravno da nezna sa apsolutnom sigurnošću , ali ako se držimo da je objava Crkve , barem dogmatski dio nezabludiv onda ipak zna
a dogmatika kaže da se ne mogu spasiti nekršteni muslimani, budisti , ateisti bez obzira na njihovu unutarnju dispoziciju ( MOLIM TE POJASNI NAM ŠTA BI TO TREBALO ZNAČITI??), njihovu dobrotu, poniznost isl.
ako je Isus ( Bog ) rekao da koji uzvjeruju i pokrste se biti će spašeni ( nije rekao ali govorim samo o onima koji su imali priliku čuti evanđelja , govorim samo o onima koji su imali prilike krstiti se , nije uvodio pojam neskrivljenog nemogućnosti vjerovanja i krštenja isl!) onda mi nemamo šta pričati o tome da muslimani ili ateisti mogu biti spašeni jer nisu čuli za Isusa i poslije toga se krstili
nema potrebe uvoditi subjektivni element, tzv. unutrašnju dispoziciju???...ja kolko znam dispozicija znači raspoloživost, biti na raspolaganju isl.
prihvaćam krštenje željom u smislu onog primjera kojeg sam naveo, ali ništa šire i u nejasnijem kontekstu ( znači neki musliman prođe katekumenat , prođe klatolički vjeronauk, ima duboku i iskreniu želju prekosutra se krstiti u Crkvi, i dogodi mu se nesretni slučaj-pogibelj!)...ali to je slučaj možda 1 na 10 milijuna ateista ili hinduista ....zašto an velika vrata uvoditi taj pojam za tako rijetke slučajeve
normalno da Bog tada , a i mi na neki način možemo reći da je on bio član Crkve i da je kršten željom
ali u katekizmu se to ne navodi na takav restriktivan način, nego se izriče tako da onaj tko nije duboko o tome razmišljao stječe dojam da je takvo spašavanje jako često i da ovisi o dobroti nekrštene osobe , njenoj poniznosti, plemenitosti isl ( možda je to po vama ta unutrašnja dobra dispozicija)
hoću naglasiti, ako Bog koji daje milost kao nezaslužen dar , nije dao na nekom teritoriju ili nekim nekatolicima milost da prihvate Isusa kao spasitelja, onda nikakva njihova unutarnja dispozicija, njihova unutarnaj dobrota ili plemenitost ih ne može očistiti od iskonskog grijeha po kojem svi ljudi umiru
ako uvedemo da će mnogi biti spašeni po unutarnjoj dobroti ( dispoziciji) , budući da se ne može znati za nijednog nekatolika da li ima ili nema u dovoljnoj mjeri ( POSTAVLJAM OPET PITANJE A KOJA JE TO MJERA') tu dispoziciju, onda na velika vrata uvodomo nesigurnost da može bukvalno svaki nekatolik biti spašen po toj unut.dispoziciji??
znači neki se spašavaju tako da su dobri članovi KC , drže Božje zapovijedi itd, a milijarde se možda spašavaju jer imaju dobru unutrašnnju dispoziciju