|
Neslužbeno mišljenje Nadbiskupije zagrebačke ( Glas Koncila 16 (1556) | 18.4.2004)
Kako se i teolozi i neki katolički krugovi ponovno vraćaju na to pitanje, Pavao VI. je dao nalog Kongregaciji za nauk vjere da pojasni crkveni nauk, koji je izložen u deklaraciji »Inter insigniores« iz 1976. Crkva, piše u toj deklaraciji »nema ovlasti dopustiti ženama svećeničko ređenje«. Toga se stava drži i Ivan Pavao II. u svom učiteljstvu, s time da još jednom nastoji objasniti kako se Krist nije ravnao sociološkim ili kulturnim razlozima svojega doba. Nekada se čini da teolozi danas, kada govore o ređenju žena, upravo ističu i upozoravaju na te razloge. Tako je htio Krist, navodi Papa, koji je birajući samo muškarce u potpunosti djelovao slobodno i suvereno. To je istaknuo i u svome apostolskom pismu o dostojanstvu žene »Mulieris dignitatem«. To je učinio onom istom slobodom kojom se nije libio istaknuti dostojanstvo i poziv žene, ne priklanjajući se običajima koji su prevladavali ili zakonima koji su vrijedili u njegovo doba i u njegovu društvu. Krist je birao prema vječnom naumu Božjemu i to one koje je želio (usp. Mk 3, 13-14), i to je učinio u jedinstvu s Ocem, »u Duhu Svetome« (Dj 1, 2), nakon što je noć proveo u molitvi (usp. Lk 6, 12). Stoga je Crkva u pripuštanju svećeničkom redu uvijek poštivala taj način djelovanja svojega Gospodina i Učitelja i držala ga »trajnom normom«, o čemu svjedoče i dogmatska konstitucija »Lumen gentium« (br. 28) i dekret »Presbyterorum ordinis« (br. 2b). Isus je u temelje svoje Crkve stavio 12 muškaraca (usp. Dj 21, 14). Oni zapravo nisu primili samo neku »funkciju« ili službu, koju bi kasnije mogao obavljati bilo koji drugi član Crkve, već su bili posebno i prisno pridruženi poslanju same utjelovljene Riječi (usp. Mt 10, 1. 7-8; 28, 16-20; Mk 3, 13-16; 16, 14-15). I apostoli su učinili isto kada su izabrali svoje suradnike, koji su ih naslijedili u njihovoj službi. U taj su izbor uključeni i oni koji kasnije nastavljaju poslanje apostola da predstavljaju Krista Gospodina i Otkupitelja (Lumen gentium, br. 20 i 21). Kao još jedan argument ili pojašnjenje Papa navodi primjer Majke Božje i Majke Crkve, koja nije dobila isto poslanje koje je povjereno apostolima da bude »ministerijalni svećenik«. No, to ne znači da žene u Crkvi manje vrijede, niti se time umanjuje njihovo dostojanstvo, kao što ne može biti niti riječi o nekakvoj diskriminaciji prema njima. Prisutnost i uloga žene u životu i poslanju Crkve sigurno su Vam poznati i znate da su apsolutno potrebni Crkvi i u njoj su nezamjenjivi. Možda bi i u današnjim teološkim raspravama moguće bilo ženama govoriti i posvijestiti im njihovu važnost i uzvišenost njihovoga poslanja, jer je njihova uloga i danas odlučujuća za obnovu i humanizaciju društva, ali i za otkrivanje pravoga lica Crkve. Žene su uvijek bile i jesu prave učenice Kristove, pravi svjedoci - u obitelji, u zvanju kojim se bave, ili pak u potpunome posvećivanju u službi Bogu i evanđelju. Teologija - kao razumijevanje objave u različitim povijesnim razdobljima - uvijek je znala i zna da treba preuzeti zahtjeve različitih kultura, kako bi zajedno sa skladno objašnjenim naukom mogla unutar njih predati sadržaj vjere. Danas ima dvostruku zadaću. S jedne strane, treba izvršiti zadaću koju joj je u svoje vrijeme povjerio Drugi vatikanski koncil: obnoviti svoje vlastite načine poučavanja kao bi djelotvornije poslužila evangelizaciji. S druge strane, nužno je da teologija upravi pogled na zadnju istinu koju joj daje sama objava i da ne drži kako joj je dosta da se zaustavi na nekim međustadijima. Dobro je da se teolog sjeti kao njegov rad odgovara »dinamici svojstvenoj samoj vjeri« te da je predmet njegova istraživanja ovo: »Istina, živi Bog i njegov naum spasenja objavljen u Isusu Kristu« (usp. Fides et ratio, br. 92). Glavna svrha koju teologija - kao znanost »koja se pita« - želi postići jest u tome da se iznese razumijevanje objave i nauka vjere
|