
Evo, ne mogu sama sebe točno procijeniti koliko se oslanjam na Božju providnost, ali pokušavam, jer bez tog oslonca postajem malodušna.. Kad mi se dogodi nešto loše najprije me osjećaji shrvaju, ali bez uzdanja u Boga bi svakako bilo puno teže.. Isto je i kad vidim da netko loš napreduje i dobro mu ide u životu, pa to izazove veliki upitnik nad mojom glavom - isto sve to predam u Božju providnost jer On odozgor sigurno vidi sve i zna bolje od mene pa me uči strpljivosti i nadi..
Vidim u tvojim stavovima da si plemenitog srca i stvarno ne vidim ništa loše u tome "da se priklonimo mišljenju drugoga u poniznosti", i to zaista je oznaka prave ljubavi i vjernosti prema nekome. To nikako nije utopija - to sam vidjela kod mnogih i to je čista stvarnost. Pitanje je je li to svaki puta i dobro. Odgovorit ću pomoću riječi svetog Ivana od Križa:
ako svjetovna ljubav čini u nama da poraste i duhovna ljubav, onda je to dobro... Ako pak svjetovna ljubav čini u nama da sasvim prekrije Božju ljubav, pa da ona zato postane manja, onda nije dobro... (Čini mi se da sv. Ivan koristi riječ "sjetilna ljubav").
Mene su odgojili franjevci i tijekom cijele srednje škole zaista smo puno razgovarali o moralnim pitanjima u Crkvi, ali nikada nisam čula da se "žena mora priklanjati mišljenju muža". Možda nisam slušala dobro..
Malo sam tražila po internetu i zaista sam našla, kao što i sama kažeš, takve slične stavove kod starijih pisaca, pa da evo uzmem jednog ne tako davnog, kard. Stepinca, ali ne originalne riječi nego interpretaciju teologa Ivice Raguža:
On kaže:
"
Muškarac je glava ženi,
muškarac je aktivan, žena je pasivna, ali
kao što biti aktivan ne znači biti bolji, tako ni pasivan ne znači biti lošiji. Bog je
stvaranjem muškarca i žene postavio takva ‘pravila igre’ muške i ženske naravi.
Tamo gdje se pobrkaju i ponište ta ‘pravila’, nema ni igre. A tamo gdje se ona
poštuje, tamo nastaje prava ‘igra ljubavi’.
U toj je igri, kako vidimo iz Stepinčeva
pisma, sada, upravo zato što je glava,
muškarac ‘podređen’, drugotan, jer je
pozvan kao glava više služiti, više se predavati.« (77.)
Pod tim sažetim biblijskim vidom ispravno se mogu razumjeti
Blaženikove misli
o istom dostojanstvu
muškarca i žene koje ne dokida njihovu
razliku, o tome da je žena na prvome
mjestu majka, kao i o ženinu intuitivnom (osobnijem) pristupu stvarnosti te
o ženinoj fizičkoj slabosti u odnosu na
muškarca, zbog koje se ona ne oslanja
na sebe, nego na Drugoga. A sve nas to
pripravlja da shvatimo i Stepinčev uvid
kako Bog ženi nije ponajprije namijenio
da djeluje u javnom životu,
nego u obitelji, u skrovitosti ognjišta i odatle, kao
roditeljica tjelesnoga i duhovnoga života, mijenja svijet na bolje."
https://bib.irb.hr/datoteka/977700.DIAC ... epinac.pdfMalo poduži citat, ali dobar za raspravu.
Što to zapravo znači da je "žena pasivna"? Kakva je to pasivnost koja se od žene traži i zašto je ona dobra?
(Ne očekujte da potpuno odgovorim na to, samo ću dati svoje mišljenje..)
Na jednom drugom mjestu Stepinac piše, kad opisuje kao primjer kršćansku ženu:
"Treće njezino odlično svojstvo – to je neumorna radinost. Njezinom oku ništa ne izbjegne. Zadnja ide na počinak, prva ustaje, tako da se na nju uzalud ne »oslanja srce muža njena« (Izr 31,11). "
https://zenavrsna.com/blazeni-alojzije- ... jkama/3568Kako pomiriti ovo dvoje - pasivnost i neumornu radinost? Očito, ovo dvoje nije kontradiktorno, nego samo moramo točnije shvatiti..
Znači li pasivnost ovdje zapravo - čuvati u srcu neku vrijednost, meditirati, prebirati u srcu, introvertno se okrenuti prema svom domu radi zaštite "kućnog ognjišta", ne rasipati energiju uokolo na "izvanjske stvari" (imidž, taština, samo-promocija..), ne voditi društveni život koji čini nečistim svetost doma (tračanje, zabadanje nosa u tuđe stvari, "kavice", bježanja u razne provode, stalno nezadovoljstvo..).
Mislim da tu Bog želi reći da zapravo cijeni malenost, samozatajnost, onaj kućni "nevidljiv" posao, držanje obitelji na okupu i ne-eksponiranost..
Može se niz nastaviti..
Čovjek je dakle stvoren kao muško i žensko.
Zanimljivo da Biblija kaže da je Bog stvorio čovjeka i da ga je stvorio kao muško i žensko i da ih je nazvao „čovjek". Nije nazvao muško i žensko - ljudi, nego „čovjek". To znači da savršenstvo čovjeka nije u njemu samome, nego i u njemu i u drugome. Nema čovjeka koji nije susreo osobu drugoga spola. Sin se rađa od majke i doživljava već nju kao ženu. Kći je također nastala od oca, ne samo od majke i već u ocu vidi muškarca. Braća i sestre se međusobno razumiju, ispituju, sukobljavaju i pomiruju. Kamo god išli, naći ćemo curice i dečke, mladiće i djevojke, muževe i žene, starce i starice. To znači da se čovjek upotpunjava, usavršava upravo u osobi drugog spola. A to unosi uvjerenje među ljude, među muškarce i žene, da je ljubav zapravo najpotrebnija kako bismo postali cjeloviti. Počnemo li misliti da se drugih bojimo, da nas oni mogu oštetiti i raniti, razmišljam li samo o tome kako drugoga upotrebljavam za neki užitak, pa makar bio spolni, tada ugrožavamo drugoga, tada ne možemo biti s drugim, tada se ne možemo upotpuniti, nego stvaramo sukobe, agresivnosti, nasilje.
Ljubiti znači drugome dati na znanje da pokraj tebe nije ugrožen, da će se pokraj tebe moći svestrano razvijati, da ga ti nikad nećeš povrijediti ni raniti, da pokraj tebe može sigurno sačuvati i razvijati svoj život.
(Hagioterapijska antropologija- Antropologija u kontekstu patologije i terapije duhovne duše)
S naglaskom na ovo - "to su dva svijeta"...