Katolički odgovori

Čini mi se najbolje otvoriti novu temu da ne ometamo već postojeće...


Iskreno, ne slažem se s tim da je uopće crkveni stav "da žena u braku treba služiti muškarcu", ali priznajem da primjećujem pogotovo u zadnje vrijeme dosta fundamentalističkih stavova onih koji se nazivaju katolicima u komentarima određenih portala i na društvenim mrežama. Mislim da je to zapravo izazvano na umjetan način - kad liberalni mediji prozivaju i na zid pribijaju određene svećenike (uglavnom zbog nauka o obitelji i braku), izvrću njihove riječi, a narod (koji inače nije glup) tome doprinosi zaoštravanjem stavova do krajnje fanatičnih ispada...

Da, žena treba služiti, ali na isti način i u istom smislu kao što i muškarac služi njoj, u ljubavi, a oboje u ljubavi služe djeci... I u prošlosti je bio "gospodar kuće", ali je istovremeno bila i "gospodarica"... Nemam problema s time da žena drži tri ugla kuće, da obavlja većinu kućanskih poslova (to i jest realnost u mnogim obiteljima!), da su neke žene kućanice i posvećuju se isključivo svojoj obitelji, da ih ne zanima karijera, te smatraju svoj život i bez toga ispunjenim... Slažem se i da se obično muž i žena podijele i dogovore među sobom što je čiji posao, da ne bude jedan od njih preopterećen...
Nemam problema ni s tim kad vidim nekog oca koji gura kolica i čuva djecu u parku (to je baš simpatično!), i nije zbog toga odmah papučar, ne mora pola dana visit u kafiću ili na zidiću s pivom i pretresat "kakve borbene avione trebamo".
Istina je i ono što kažu da žena kad se uda, udaje se i za zvanje svog muža... To znači da zna svoj život i obiteljske navike prilagoditi radnom vremenu i potrebama muža, a ne da mu prigovara zbog toga, da radi bezbroj svojih planova koji se ne uklapaju u zajednički život, da može rasporediti vrijeme ručka i kad je mužu potreban odmor, da ga razumije i bude mu podrška, a ne ona koja vrši obiteljski mobbing.

Mislim da je katolički stav o hodanju, vezi, braku i obitelji ono što je nekad (prije više od 10 godina) imala udruga Grozd u svojim programima zdravstveno-spolnog odgoja (gdje su teme bile i ravnopravnost spolova, i stereotipi, i što činiti u razdoblju "hodanja", pa zatim sve posljedice neodgovornog ponašanja u odnosima prije braka (ne izuzimajući ni iskren, kritički stav prema kontracepciji i abortusu...), i velika je šteta što Ministarstvo nakon uspješnog eksperimentalnog programa nikad nije prihvatilo taj program - koji uopće nije bio ni indoktrinirajući ni na bilo koji način vjersko-fanatičan.
A nisu ga prihvatili zbog tužbi LGBT-udruga što u njemu nema LGBT-ideologije... Zatim je uslijedio referendum o braku i Jovanovićev spolni odgoj - koji je nametnut odozgora, od vrha vlasti, a sve što je nametnuto, a ne proizlazi iz volje, želje i mišljenja naroda, u javnosti izaziva oštre, čak fanatične reakcije...
I sad, ova neprirodna rodna ideologija, opet nametnuta političkim putem, izaziva svoje...

Mislim da ovdje treba biti oprezan, iskren, zdravo-razumski orijentiran da se ne bi skrenulo u krajnosti...

A gle, Crkva ima odreden kalup u koji se neki brak uklapa ili neuklapa. Tipa, kako si spomenila da zena treba prilagodit svoj posao muzu? Pa tocno to i je crkveni stav.
Kad ides to implementirat u realnosti; ili zena nece radit ili....sto? Ne mozes rec svon sefu "ej slusaj radit cu do 12, moran ic kuhat rucak" Svijet tako ne funkcionira. Dakle zena treba dat otkaz da bi kod kuce sluzila muskarca?
No, tia bi te ovo pitat. Po Katolicizmu, zar zena ne treba bit poslusna muskarcu?

Evo, ne mogu sama sebe točno procijeniti koliko se oslanjam na Božju providnost, ali pokušavam, jer bez tog oslonca postajem malodušna.. Kad mi se dogodi nešto loše najprije me osjećaji shrvaju, ali bez uzdanja u Boga bi svakako bilo puno teže.. Isto je i kad vidim da netko loš napreduje i dobro mu ide u životu, pa to izazove veliki upitnik nad mojom glavom - isto sve to predam u Božju providnost jer On odozgor sigurno vidi sve i zna bolje od mene pa me uči strpljivosti i nadi..

Vidim u tvojim stavovima da si plemenitog srca i stvarno ne vidim ništa loše u tome "da se priklonimo mišljenju drugoga u poniznosti", i to zaista je oznaka prave ljubavi i vjernosti prema nekome. To nikako nije utopija - to sam vidjela kod mnogih i to je čista stvarnost. Pitanje je je li to svaki puta i dobro. Odgovorit ću pomoću riječi svetog Ivana od Križa: ako svjetovna ljubav čini u nama da poraste i duhovna ljubav, onda je to dobro... Ako pak svjetovna ljubav čini u nama da sasvim prekrije Božju ljubav, pa da ona zato postane manja, onda nije dobro... (Čini mi se da sv. Ivan koristi riječ "sjetilna ljubav").

Mene su odgojili franjevci i tijekom cijele srednje škole zaista smo puno razgovarali o moralnim pitanjima u Crkvi, ali nikada nisam čula da se "žena mora priklanjati mišljenju muža". Možda nisam slušala dobro..

Malo sam tražila po internetu i zaista sam našla, kao što i sama kažeš, takve slične stavove kod starijih pisaca, pa da evo uzmem jednog ne tako davnog, kard. Stepinca, ali ne originalne riječi nego interpretaciju teologa Ivice Raguža:

On kaže:
"Muškarac je glava ženi,
muškarac je aktivan, žena je pasivna, ali
kao što biti aktivan ne znači biti bolji, tako ni pasivan ne znači biti lošiji. Bog je
stvaranjem muškarca i žene postavio takva ‘pravila igre’ muške i ženske naravi.
Tamo gdje se pobrkaju i ponište ta ‘pravila’, nema ni igre. A tamo gdje se ona
poštuje, tamo nastaje prava ‘igra ljubavi’.
U toj je igri, kako vidimo iz Stepinčeva
pisma, sada, upravo zato što je glava,
muškarac ‘podređen’, drugotan, jer je
pozvan kao glava više služiti, više se predavati.« (77.)
Pod tim sažetim biblijskim vidom ispravno se mogu razumjeti
Blaženikove misli o istom dostojanstvu
muškarca i žene koje ne dokida njihovu
razliku, o tome da je žena na prvome
mjestu majka, kao i o ženinu intuitivnom (osobnijem) pristupu stvarnosti te
o ženinoj fizičkoj slabosti u odnosu na
muškarca, zbog koje se ona ne oslanja
na sebe, nego na Drugoga. A sve nas to
pripravlja da shvatimo i Stepinčev uvid
kako Bog ženi nije ponajprije namijenio
da djeluje u javnom životu, nego u obitelji, u skrovitosti ognjišta i odatle, kao
roditeljica tjelesnoga i duhovnoga života, mijenja svijet na bolje."
https://bib.irb.hr/datoteka/977700.DIAC ... epinac.pdf

Malo poduži citat, ali dobar za raspravu.

Što to zapravo znači da je "žena pasivna"? Kakva je to pasivnost koja se od žene traži i zašto je ona dobra?
(Ne očekujte da potpuno odgovorim na to, samo ću dati svoje mišljenje..)

Na jednom drugom mjestu Stepinac piše, kad opisuje kao primjer kršćansku ženu:
"Treće njezino odlično svojstvo – to je neumorna radinost. Njezinom oku ništa ne izbjegne. Zadnja ide na počinak, prva ustaje, tako da se na nju uzalud ne »oslanja srce muža njena« (Izr 31,11). "
https://zenavrsna.com/blazeni-alojzije- ... jkama/3568

Kako pomiriti ovo dvoje - pasivnost i neumornu radinost? Očito, ovo dvoje nije kontradiktorno, nego samo moramo točnije shvatiti..
Znači li pasivnost ovdje zapravo - čuvati u srcu neku vrijednost, meditirati, prebirati u srcu, introvertno se okrenuti prema svom domu radi zaštite "kućnog ognjišta", ne rasipati energiju uokolo na "izvanjske stvari" (imidž, taština, samo-promocija..), ne voditi društveni život koji čini nečistim svetost doma (tračanje, zabadanje nosa u tuđe stvari, "kavice", bježanja u razne provode, stalno nezadovoljstvo..).
Mislim da tu Bog želi reći da zapravo cijeni malenost, samozatajnost, onaj kućni "nevidljiv" posao, držanje obitelji na okupu i ne-eksponiranost..

Može se niz nastaviti..

Ovo iz hagioterapije me asociralo na cijelu ovu raspravu:

Čovjek je dakle stvoren kao muško i žensko.
Muško i žensko nisu dva ista čovjeka, nego dva sasvim razlıčita čovjeka. Ono što nema muškarac, ima žena i ono što nema žena, ima muškarac, oni se međusobno upotpunjuju, svatko od njih drugačije misli, drugačije osjeća, drugačije nešto zna, drugačije ljubi, drugačije govori. To su dva svijeta koja se savršeno uklapaju kao jedan.

Zanimljivo da Biblija kaže da je Bog stvorio čovjeka i da ga je stvorio kao muško i žensko i da ih je nazvao „čovjek". Nije nazvao muško i žensko - ljudi, nego „čovjek". To znači da savršenstvo čovjeka nije u njemu samome, nego i u njemu i u drugome. Nema čovjeka koji nije susreo osobu drugoga spola. Sin se rađa od majke i doživljava već nju kao ženu. Kći je također nastala od oca, ne samo od majke i već u ocu vidi muškarca. Braća i sestre se međusobno razumiju, ispituju, sukobljavaju i pomiruju. Kamo god išli, naći ćemo curice i dečke, mladiće i djevojke, muževe i žene, starce i starice. To znači da se čovjek upotpunjava, usavršava upravo u osobi drugog spola. A to unosi uvjerenje među ljude, među muškarce i žene, da je ljubav zapravo najpotrebnija kako bismo postali cjeloviti. Počnemo li misliti da se drugih bojimo, da nas oni mogu oštetiti i raniti, razmišljam li samo o tome kako drugoga upotrebljavam za neki užitak, pa makar bio spolni, tada ugrožavamo drugoga, tada ne možemo biti s drugim, tada se ne možemo upotpuniti, nego stvaramo sukobe, agresivnosti, nasilje.

Ljubiti znači drugome dati na znanje da pokraj tebe nije ugrožen, da će se pokraj tebe moći svestrano razvijati, da ga ti nikad nećeš povrijediti ni raniti, da pokraj tebe može sigurno sačuvati i razvijati svoj život.

(Hagioterapijska antropologija- Antropologija u kontekstu patologije i terapije duhovne duše)

S naglaskom na ovo - "to su dva svijeta"...

Lijepo je to prof. Ivančić sročio.. Ne sjećam se više što sam onda htjela napisati, objasniti, ali itekako postoji među spolovima ono što se zove "emocionalno zlostavljanje". Međusobno ranjavanje - pa o tome je i Ivančić pisao.. Ne pišem uopće o tome da postoji i umišljaj nečiji da je žrtva (to je također moguće), ali ono stvarno duhovno ranjavanje bilo bi kršenje 5. Božje zapovijedi - ne ubij, ne tijelo, nego i dušu - prema tome i težak grijeh.

Čitam spise bl. Marije Petković. Ako ona kaže da je i žalostiti drugoga grijeh protiv 5. zapovijedi (> ubijanje duše), onda je i to potrebno staviti u svoj ispit savjesti.

Malo pretjerano naglašene razlike između spolova.
Malo pretjerano traženje grijeha ( kako misliš žalostiti...ako nekome želiš dobro).
Upravo si me ražalostila ovim razmišljanjem i dodatno opteretila.
Valjda se trebamo oslobađati preosjetljivosti i biti iskreni i direktni bez obzira što nekoga to može ražalostiti.

Adrijana emocionalno zlostavljanje se moze radit djeci, nikako odrasloj osobi. Ako te netko u odrasloj dobi emocionalno zlostavlja; ocito trebas poradit na sebi.
S druge strane manipulatori nesto manipuliraju, kontroliraju; tipa tvoje ponasanje raznoraznim tehnikama (uskracivanje; nagrada / kazna princip), zatim kontroliraju i misljenja ljudi/okoline o tebi, dok sebe u pravilu stavljaju na mjesto zrtve, koja je naizgled ispravna, a druga osoba(prava zrtva) je manifestacija zla ukoliko se ne ponasa onako kako manipulator zeli.

Vjerski odgoj djece je dužnost i muškarca i žene. Iako uglavnom to čine žene.
Najviše bake.
Svaka čast bakama!

Pratim stranicu "Muževni budite...", možda bude štogod zanimljivo..

...baš je lijep ovaj tekst... dobro detektira mnoge probleme:

1. pogled na ženu, općenito
2. hrabrost i sigurnost u obitelji
3. odgovornost, pružanje pravog smjera cijeloj obitelji

I još nešto što je autor zaboravio reći (a možda će i kasnije): važnost razgovora...

O svima temama, pa i onim ženskim...

Ma da, zato sam ga objavila
Generalno mislim da je većina muškaraca vjernika "mlitava" i da većinom završavaju u frend zoni. A s druge strane smo mi žene predominantne.
Ja ne znam kad sam zadnji put doživjela da je neki muškarac bio direktan i konkretan i kavalir, a i nadejtala sam se.
Na kraju smo tu gdje jesmo. Mislim da promjena mora biti na obje strane, no to najčešće izostaje pa odnosi postaju manipulativni i potlačeni.

I jeste imale kakvog uspjeha i pronašle dobre muževe?