Samo ovo boldano : Za vjeru ne trebaju dokazi niti postoje. Koje to dokaze ima teologija, molim te da mi to pojasniš?!
A ako te baš toliko iskreno zanima zašto netko (milijuni) vjeruje u Međugorje, razlog je isti kao i za Fatimu i Lourdes. S time da nam je ovo bliže, da smo vidjeli koja maltretiranja su djeca podnjela i da im nitko, ni fratri, nisu vjerovali. O tome sam pročitala više knjiga i kliničkih istraživanja djece. Poslije su im svi povjerovali. I fratri i svećenici koji su nas kažem vodili tamo i poznati i priznati teolozi i milijuni ljudi. No, uvijek pitaš isto, jer ovo sam sve pisala. Perića nisam čitala niti ću, kog je volja, neka moli za njega. Ako se nešto dogodi da bih promijenila mišljenje, to mora biti nešto zbilja veliko.
Niti ćeš ti mene niti ja tebe ubijediti, pa neznam zašto uporno inzistiraš...
Izvinjavam se što sam bila spomenula biskupa Perića kao pokojnog, proguglala i vidim da nije...

Pa na primjer postoji Pet putova Božje opstojnosti od sv. Tome Akvinskog tzv dokazi Božjeg postojanja. "Vjera traži razumijevanje" kaže sv. Anselmo, vjera ne znači da slijepo vjerujemo što god mi mislimo da trebamo i što osjećamo da je je ispravno nego da i razumom shvaćamo u što vjerujemo da ne padnemo u zabludu. Zato imamo Crkvu da nam mnogo toga razjasni, a sav nauk i ono u što Crkva vjeruje se nalazi i napismeno - možemo čitati i shvaćati.
Pitam zašto vjeruješ da su ukazanja autentična? Koji te dokazi vode, to me zanima.
Jer kad npr biskup vjeruje ili ne vjeruje onda on navede razloge. Razlozi mogu biti sljedeći
Citat:
Znaci božanskoga duha
„Sljedeće su karakteristike opći znakovi božanskoga duha:
1. Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba opsjednuta đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2. Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3. Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4. Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju auktoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrežni svojim mišljenjima.
5. Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
6. Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ (Lk 1,38).
7. Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“ (str. 402-3)
O. Aumann spominje i druge znakove: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.
Znakovi đavolskoga duha
„… budući da se đavao može prerušiti kao dobar duh i čak učiniti da se nešto čini autentičnim mističnim fenomenom, od pomoći je ukratko spomenuti različite znakove đavolskoga duha.
1. Duh laži. Đavao je otac laži, ali on smišljeno prikriva svoje prijevare poluistinama i pseudomističnim fenomenima.
2. Morbidna znatiželja. Ovo je karakteristika onih koji strastveno istražuju ezoterijske aspekte mističnih fenomena ili su opčarani magijom mimo naravnoga.
3. Zbunjenost, tjeskoba i duboka potištenost.
4. Tvrdoglavost. Jedan od najsigurnijih znakova đavolskoga duha.
5. Trajna indiskrecija i nemiran duh. Oni koji ustrajno idu u krajnosti, kao u pokorničkim vježbama ili apostolskoj aktivnosti, ili zanemaruju svoje glavne obveze kako bi radili nešto što osobno izaberu.
6. Duh oholosti i taštine. Vrlo su tjeskobni objaviti svoje darove milosti i mistična iskustva.
7. Lažna poniznost. Ovo je prikrivanje njihove oholosti i sebeljublja.
8. Očaj, nedostatak povjerenja i obeshrabrenje. Kronična karakteristika koja se izmjenjuje s preuzetošću, ispraznom sigurnošću i neosnovanim optimizmom.“ (str. 412)
O. Aumann spominje i druge znakove. Nestrpljivost u patnji i tvrdoglavi otpor; nekontrolirane strasti i snažna naklonost senzualnosti, obično pod krinkom mistična sjedinjenja; licemjerstvo, himba i dvoličnost; pretjerana navezanost na osjetne utjehe, posebno u njihovoj molitvenoj praksi; nedostatak duboke pobožnosti prema Isusu, i Mariji, skrupulozno prianjanje uz slovo zakona i fanatičan žar u promicanju stvari.
Znakovi ljudskoga duha
„Ljudski je duh uvijek naklon svojim vlastitim zadovoljstvima; prijatelj je užitka i neprijatelj trpljenja bilo koje vrste. Spremno se naklinje svemu što je sukladno njegovu temperamentu, osobnim ukusima i hirovima, ili zadovoljenju sebeljublja. Ne želi čuti o činima poniznosti, pokori, odricanju ili mrtvljenju. Ako bilo koji voditelj ili ispovjednik ide protiv njegovih sklonosti, odmah je označen neprikladnim i nemjerodavnim. Traži uspjeh, čast, pljesak i razonodu. Uvijek je veliki promicatelj svega što će izazvati divljenje ili razvikanost. Ukratko, ljudski duh niti razumije niti se brine za bilo što osim svoga vlastitog egoizma.
Ponekad je u praksi teško prosuditi proizlaze li pojedine manifestacije od đavla ili iz posve ljudskoga i egoističnoga duha, ali je uvijek relativno lako razlikovati ova dva duha od Božjega duha. Bit će moguće u većini slučajeva, dakle, odrediti da određeni duh ne bi mogao biti od Boga, i da ga treba suzbijati, čak i ako nije sigurno je li zapravo od đavla ili od ljudskoga ega.“ (str. 413)
Dakle postoje dokazi zašto se u nešto vjeruje da je od Boga ili da nije. Kako bi to itko razlikovao kad ne bi bilo nekih pravila i dokaza?
A biskup Perić nije pokojni iako bi to neki možda htjeli
