Sinke je napisao/la:
Vatikanski sabor ovdje sigurno nije mislio anatemizirati na razini o kojoj sad pričamo. Ako je priroda dokaz Boga, uvijek se može postaviti pitanje tko je Taj Bog? Da li je jedini? Ima li ih još? Da li su žrtvovali Sina za čovječanstvo? Ili su nas odredili za reinkarnaciju? Već sam naveo, i ponovit ću, da ima stvari koje Bogom stvorena priroda ne može opravdati. Stoga je Isus i objasnio da će biti blagoslova onima koji neće vidjeti, a vjerovat će.
Fundamentalistički muslimani isto tako prirodu smatraju Božjim činom, i konkretnim dokazom NJegova postojanja, ipak, njihov doživljaj svijeta i njihova vjera nisu jednaka našoj. Dakle, pozivajući se na iste dokaze, dolaze do drugih spoznaja. Ovdje se ne radi o "dokazima". Ovdje se radi o obliku vjere koja nije usko vezana za išta osim sebe same.
U redu Sinke, moja intervencija odnosila se samo i isključivo na pitanje možemo li znati da (nekakav) Bog postoji, jer mi se činilo da je to ovdje dovedeno u pitanje.
No smatram da se i na ova druga pitanja može dati odgovor. Npr, jednom nakon što je uvidio da Bog postoji, razum može vidjeti i to da je on samo jedan (Bog je po definiciji apsolutno savršeno biće, stoga se dva Boga - kad bi postojala - ne bi mogla ni po čemu međusobno razlikovati - a time onda ne bi bila dva nego jedan).
Odgovori na ostala pitanja predmet su Objave. Kršćanstvo je
objavljena vjera. Znam da i druge religije isto tvrde za sebe, ali razmotrimo stvari ovako: istine koje je Bog o sebi i o čovjeku objavio bitne su za naše spasenje. Bog nas stoga ne bi ostavio u nedoumici koja navodna objava jest prava Objava. Tada bismo bili osuđeni na fideizam, a sama Objava ne bi imala previše smisla. Zato je Bog osigurao određene
"razloge vjerodostojnosti" koji našemu razumu pokazuju što jest autentična Objava (npr. Sv. Pismo i crkvena Predaja), a što nije (npr. Kuran).
Stoga isti 1. vatikanski sabor dalje zbori ovako:
"Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom [usp. Rim 12,1], Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju [kan. 3 i 4]. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako ponajviše i sam Krist Gospodin, učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva; i o apostolima čitamo: "Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima" [Mk 16,20]. I opet je napisano: "Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu" [2 Pt 1,19]." (1. vatikanski sabor, konstitucija Dei Filius, 3. poglavlje),
te izriče pripadajuću anatemu:
"Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom" (1. vatikanski sabor, konstitucija Dei Filius, 3. kanon 3. poglavlja).