Katolički odgovori

Da li je Božja želja na razini samo obične želje u smislu kad mi nešto želimo pa kažemo može a i ne mora biti.

Govorili smo o nekim banalnom stvarima u smislu ako je Bog svemoguć on može kao što kaže hrki pretrčati 100 m za 6 sekundi, međutim kad kažemo da Bog želi da se svi ljudi spase onda kažemo to ne može.

Bog želi da se svi ljudi spase, ali to nije ono što žele svi ljudi. Kako ne razumiješ. Spasenje nije nešto što se događa automatizmom. I neki će ljudi odbiti spasenje i otići u pakao, usprkos tome što Bog to ne želi.

Mislim kako će i heretici reći kako imaju želju spasiti se, ali trebao si uočiti kako je namjera pokretača ove teme širenje izopačenog nauka kako je milost Božja isto što i Božja naklonost prema grešniku. On, kao i heretik Luther zapravo tvrdi da Bog čovjekove grijehe prekriva svojom pravednošću i naklonošću, a ne da ga iznutra liječi i posvećuje. Po njegovu nauku, dovoljno je samo „ bilo kako vjerovati“ (u moderno vrijeme se čak ni to ne traži pa može biti i nevjernik) i čovjek je već spašen, a njegovi budući grijesi su nebitni jer sve ovisi o naklonosti Božjoj da se svi ljudi spase.
Katolička vjera, nasuprot tome, uči da milost ne samo prekriva, nego i ozdravlja dušu, čineći nas doista novim stvorenjem u Kristu.
Dakle važno je napomenuti da heretici kad koriste nazive "vjera", "milost" i "opravdanje" misle nešto sasvim drugo nego katolici.

Ja se sa svim time slažem, zapravo sam razmišljao o tome da li je ono što Bog želi apsolutno i ako je tako a jeste da li to znači da će se svi ljudi spasiti...Baltazar je govorio nešto u smislu da je ispravno nadati se da je pakao prazan naravno to ne znači automatski da ga nema s druge strane imamo i one koji kažu da se spašava jako malo i da je pakao pun.
Po meni dobro je ovo što kaže Baltazar kad razmišljamo o drugima dok o sebi možemo razmišljati da ne zaslužujemo i biti strogi.

Prika moj! Mogu samo reći - Amen!


Ako prijetnje suda i okrutne, zastrašujuće slike težine kazni koje se nameću grešnicima, a koje nalazimo u Pismu i Predaji, imaju ikakvog smisla, onda je to sigurno, u prvom redu, da me potaknu da shvatim ozbiljnost odgovornosti koju nosim zajedno sa svojom slobodom. Ali, prisiljavaju li me Pismo i Predaja također da iz tih prijetnji suda zaključim, izvan onoga što se tiče mene samoga, da je makar i samo jedna druga osoba osim mene propala u paklu ili da je predodređena da tamo završi? Upravo suprotno, čini mi se da se, barem u početku, može zastupati sljedeća teza (dodouše, samo iz perspektive praktično-normativnog, a ne teorijsko-spoznajnog razuma): „Tko računa s mogućnošću da je makar i samo jedna osoba izgubljena osim njega samoga, jedva da može ljubiti bez zadrške. Već i najmanja sumnja u konačni pakao za druge u trenutcima kada ljudska blizina postaje posebno teška, mami nas da drugoga ostavimo samoga sa sobom.“ Donijeti uistinu bezrezervnu odluku da prihvatimo svakoga čovjeka u njegovoj cjelokupnoj vrijednosti i da vlastitu konačnu radost tražimo u tom potvrđivanju drugih. Ako se na stvari gleda na taj način, tada “nebo za sve” ne znači nešto poput poticaja na lijenost u našem etičkom zalaganju, nego naprotiv — najteži zahtjev koji se uopće može zamisliti: odluku za strpljivost koja nikada, ni pod kojim uvjetima, ne odustaje, nego je spremna čekati beskonačno dugo na drugoga. Ako, na temelju Božje sveopće dobrote, ne mogu nikoga otpisati za svu vječnost, tada bi moja vječna nesreća mogla upravo i biti u tome da ja sâm jednostavno ne nađem strpljenja da beskonačno dugo čekam na “obraćenje drugoga”. I da u nekom trenutku ne kažem Dobrom Gospodinu: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ Može li si kršćanin dopustiti da izgovori te ubojite riječi? A koji čovjek nije moj brat? Sigurnost da će određeni broj ljudi, osobito nevjernika, završiti u paklu možemo prepustiti islamu, ali isto tako moramo suprotstaviti kršćansku „sveopću spasenjsku univerzalnost“ židovskom „partikularizmu spasenja“. Hans Urs von Balthasar "Dare we hope"



Moramo sačuvati jedno uz drugo, bez njihove međusobne kompenzacije, načelo moći Božje opće volje za spasenje, otkupljenja svih ljudi po Kristu, dužnost da se nadamo spasenju svih ljudi i načelo stvarne mogućnosti vječnog gubitka. A što se tiče propovijedanja Evanđelja, potrebno je da se „uz jasno naglašavanje pakla kao mogućnosti trajnog okorjelog odbijanja, jednako snažno naglasi i poticaj na radosno i povjerljivo prepuštanje beskonačnom Božjem milosrđu. Karl Rahner "Sacramentum Mundi"

Da li bi se Majkićk sa ovim složila...

EDIT: prebačeno sa teme o Zlatoustom





Zlatousti - Pastoralni realizam: vječna kazna, ali nada za pokajanje dok smo živi.

Grgur iz Nise - Najviše sklon apokatastazi: univerzalna nada kroz preobraženje.

Bazilije Veliki - Stroga ortodoksija: jasno odbacivanje univerzalizma.

Izgleda da oci nisu pjevali u horu ( za one koji ne razumiju nisu u svemu imali isto mišljenje...)

Sretni "tradicionalni" i "pravovjerni". Sačuvali su milost za sebe, a nama su ostavili ljubav prema bližnjemu.

Ima na Catholic Answers zanimljiv video (od prije mjesec dana) : Najveća hereza koja uništava Crkvu
tj. univerzalizam.

Mi sad ne govorimo o tome i nije najgora hereza ima gorih recimo da misliš da će većina ljudi završiti u paklu.
Reci ti nama kad si tako pametna šta je gora hereza reći da većina završava u paklu ili da je Bogu nemoguće da sve ljude spasi.....lako je ljude lupati po glavi sa herezama...što misliš zašto je sv. Grgur iz Nise zadržao blažu verziju apokatastaze?

Poznato je svima kako se i Sotona nadmudrivao s Bogom Isusom Kristom citirajući parcijalno Sveto pismo. Ne treba čuditi da istu metodu primjenjuju i danas neprijatelji Katoličke Crkve citirajući parcijalno dogme ili nauk blizak dogmama.
Nasuprot smicalicama treba uvijek govoriti i svjedočiti istinu te stavljati izjave u pravi kontekst kako je to i Gospodin naš Isus Krist činio. Na forumu to znači bez puno riječi i blebetanja u bojicama.
Klasični skolastički teolozi (npr. sv. Robert Bellarmino, Suarez, sv. Alfons Liguori) učili su da Bog ozbiljno želi da svi ljudi budu spašeni (1 Tim 2,4). Međutim, razlikovali su volju spasenja kao želju (voluntas antecedens) i volju kao odluku (voluntas consequens) jer Bog želi spasenje svih pod uvjetom da slobodno prihvate milost i vjeru. To znači: Bog nudi svima milost dostatnu za spasenje, ali ne prisiljava nikoga. Dakle Krist je umro za sve ljude (dostatno), ali je njegova smrt učinkovita samo za one koji prime milost i ostanu u milosti (učinkovito).
Bog iskreno želi spasenje svih ljudi i Krist je umro za sve ljude bez iznimke, ali to ne znači da će svi biti spašeni, nego da svi imaju stvarnu mogućnost spasenja ako surađuju s Božjom milošću. Spasenje je univerzalno ponuđeno, ali nije univerzalno ostvareno.

Sveti Ivan Zlatousti govorio je vrlo jasno i ozbiljno o stvarnosti Pakla i uvijek u svrhu poziva na obraćenje, ne iz puke zastrašenosti, nego kao izraz Božje pravednosti. U svojim homilijama (npr. na Evanđelje po Mateju) ustrajno naglašava da je Pakao mjesto vječne kazne za one koji umru u smrtnom grijehu, bez pokajanja: „Kao što se pravednici raduju beskrajnim dobrima, tako će i grešnici biti predani beskrajnoj kazni.“
Zato je bolje pokajati se nego negirati i relativizirati grijeh kako to modernisti danas čine.
Inače, ovo je tema o sv. Ivanu Zlatoustom pa ću bez namjere za trolanjem koje ovdje Kopitar čini samo radi istine reći kako ono o čemu je sv. Grgur iz Nise pričao u katoličkom nauku, to je točno ono što zovemo Čistilište: stanje onih koji umru u Božjoj milosti, ali još nisu savršeno očišćeni (usp. KKC 1030–1031). Tamo patnja ima svrhu, a ne osudu.