Katolički odgovori

Mijo Barada je primjer osobe u Hrvatskoj koja ima značajne sličnosti s duhovnošću Marina Restrepa. Ima sličnosti i s Rajkom Bundalom, ali i značajnih razlika. No tek usporedba sv. Katarine Sijenske i Marina Restrepa otkriva duboku razliku između klasične katoličke mistike i moderne karizmatske duhovnosti koja se oslanja na osobno svjedočanstvo i emocionalni doživljaj.

Onda za čitatelje: ' jer je bolje pogriješiti u poslušnosti, nego pogoditi u neposlušnosti'. Ovo je opće načelo koje ne vrijedi u tom općenitom smislu uz konkretan slučaj i život sveca o kojemu je riječ. O čemu se radi (usp. Ništa i sve, dobar životopis, dokumentiran obilno, napisao karmeličanin)? Ali i bez toga općenito je poznato da sv. Ivan od Križa BJEŽI iz samice. Neposluh?

Ako je i pristao na zatvor očito je shvatio besmislenost torture, a vjerovatno mu je i sam život bio ugrožen. Dakle, kada se govori o poslušnosti treba stvari znati kontekstualizirati. Inače to izgleda kao uzmem neku misao i zalijepim... ne znam, gledao sam seriju o kirurzima, pa idem i ja malo probati.

Treba li žena ostati sa mužem koji ju fizički ugrožava? Je li neposlušna bračnim zavjetima, ukoliko se udalji?

Problem je načelno, dopustite mi primijetiti, osim ovog slučaja Ivana od Križa i poslušnosti, a kojem ste pristupili samo idejno konceptualno, površno, stoga i pogrešno; ne samo ovdje, da se pitam ima li nekih drugih razloga u pozadini takvog Vašeg pristupa

Dakle, ako pristupate površno stvarima o kojima se općenito zna kako onda razgovarati o onima o kojima manje znate, a što također iščitavam iz Vašeg pisanja.

Na primjer kod Restrepa iznosite optužbu da provodi 'samovolju'. Na temelju čega Vi to tvrdite? Što to znači? Nisam uvjeren da dobro razumijete ovu tematiku. Demantirajte me...
Dalje tvrdite da govori o 'trenutačnoj promjeni života' a u Razmatranjima (svezak 1, 250-tak stranica) piše upravo suprotno, o dugom i bolnom čišćenju radi kojega je fizički napadnut, nepravedno osuđen na zatvor, u državnim medijima linčovan lažima kao kriminalac, a među vjernicima oklevetan.

Dakle, kada protiv nekoga iznosite nešto morate biti spremni i iznijeti i na temelju čega tvrdite to što tvrdite. U suprotnom, u moralnoj teologiji postoji naziv za to.

Oštrije sada, ali tema je ozbiljna.

Idealno bi bilo da svi Hrvati katolici mole časoslov. 'Liturgija časova određena je da postane molitva svega Božjega naroda' KKC 1175[/quote]
1. Časoslov
2. Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom
3. Lectio divina (čitanje Svetog pisma s razmatranjem)
4. Gospina krunica
5. Ostale pobožnosti (svecima, devetnice i sl...)

Ovo bi bio moj poredak, prema važnosti... Ali: ne kažem da je krunica predzadnja, niti da ju treba manje moliti.. Krunica često kod nas običnih ljudi zamjenjuje ovo prvo troje i nosi obilje milosti.. Evo primjer: jučer sam bila u bolnici. Čekanje dugo, rastresenost od mobitela, nemam ni knjižice pri sebi ni volje za čitanje... a krunicu znam napamet.. prvo čime se mogu smiriti su kratke molitve kao Zlatna krunica... hvala Bogu što ih dosta znam napamet


Imao sam pismo Ivana Pavla II. gdje je tražio od naroda najprije časoslov, a onda krunicu. Mislim da većina nas kreće sa krunicom Gospinom, ali je nekako naravno moliti i časoslov. Ispočetka mozda malo teže ali uđe u DNA

Postoji još jedna zanimljivost kod njega, a to je, kako sam kaže, da nema teološko obrazovanje.

Mozemo li ga komparirati sa sv Katarinom Sijenskom, iako je to često puta nezahvalno. Mozemo ukoliko su oboje laici, bez teološkog obrazovanja. Iako je Dijalog visoka mistika i pisana prvenstveno kleru.
To kako Restrepo raskrinkava licemjerje u Crkvi mu je specijalnost. A ima već višegodišnjeg iskustva putovanja po svim kontinentima,osobito Amerike Sj. A SAD ne gledamo isključivo kao vojnu i ekonomsku silu.

Sv. Katarina Sijenska je katolička mističarka koja je primila izvanredne milosti (viđenja Krista, mistični brak, stigme), ali je sve podvrgavala poslušnosti Crkvi. iako nije imala formalno teološko znanje njezina iskustva su duboko teološka: povezana s naukom o Crkvi, otkupljenju i ljubavi Božjoj. Njena mistika je plod kontemplacije i pokore, a ne trenutnog emocionalnog doživljaja. Nasuprot tome mistika kod Restrepa je egzistencijalna i vizionarska, često izvan klasične teološke strukture. Njegova duhovnost polazi od dramatičnog iskustva obraćenja tijekom otmice. Poruke su mu moralno i proročki usmjerene i usmjerene na poziv na obraćenje, borbu protiv grijeha, pripremu za „duhovnu bitku“. On naglašava osobni susret s Isusom, karizmatske elemente (nutarnja objava, govor o „duhovnoj energiji“, „božanskoj prisutnosti“).

1) sveta misa- Euharistija
2) sveta ispovijed/ sakrament pomirenja,pokore
3)klanjanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom
4)čitanje Svetog Pisma/ lectio divina
5)moljenje krunica ( Gospine-Ružarij, Božanskog Milosrđa, Gospe koja razvezuje čvorove, Svetom Josipu-Svetoj Obitelji ...)

Sv. Katarina je poslušna Crkvi, iako je otvoreno pozivala papu na promjenu i povratak u Rim. Uvijek je razlikovala grešne crkvenjake od svetosti Crkve kao Tijela Kristova. Njezina mistika proizlazi iz sakramentalnog života: euharistije, ispovijedi, posta i molitve. Jer ne možeš ljubiti Boga ako ne ljubiš Njegovu Crkvu.
S druge pak strane Marino Restrepo govori s poštovanjem o Crkvi, ali često djeluje izvan hijerarhijskih struktura, kao neovisni laik-evangelizator. Njegovo djelovanje nije izravno povezano s redovitom crkvenom misijom ili karizmatskim redom koji nadzire sadržaj njegovih „objava“. Kod njega je naglasak više na osobnom poslanju nego na poslušnosti strukturi Crkve.
Dakle treba imati u vidu kako se radi o različitim pristupima mistici i različitom djelovanju od kojih je ono od sv. Katarine više katolički utemeljeno.

I da i ne. Istina, oboje su bez teološkog obrazovanja (formalnog), ali Bog ne daje Duha samo teolozima. Svatko od nas (kao laik) ima ne samo priliku, nego i dužnost upoznati svoju vjeru, učiti, kroz crkvene dokumente (kao Ivan Merz) ili duhovne knjige (kao što je Katarina proučila dominikance svog vremena, Tomu Akvinskog i druge - to se osjeti u njenim pismima) i svatko od nas je pozvan širiti Radosnu vijest (netko evangelizacijom, netko svjedočenjem).

Prvenstveno mi laici dužni smo svjedočiti. Svoje osobno iskustvo prenijeti drugima. To mislim da Restrepo sjajno čini.

On nema iza sebe karizmatski pokret (u kojem ionako ima previše raznih "učitelja", a nitko gotovo nikog ne kontrolira). Tako je i Tomislav Ivančić imao jedno autentično karizmatsko iskustvo, iskustvo Duha Svetoga koji mu je dao zamah, kao što je papa Franjo znao reći, strast za evangelizaciju. Nitko na njega nije polagao ruke niti "prenosio mu dare i umijeća" kao što je to kod pentekostalaca i jednog dijela katoličke karizmatske obnove.

Ono što je Ivančić super napravio kod nas, to je jedan oblik formacije za evangelizaciju laika. (Još uvijek to proučavam i sve više mislim da je to jedno blago koje nažalost naša Crkva premalo koristi.) Restrepo se u evangelizaciji obrazovao sam, poslušan je Crkvi i ima također veliku strast za širenjem Evanđelja. Ne znam ima li on mistične darove, ali ima nešto drugo: dar razumijevanja Svetog pisma. Za taj dar bi svi trebali moliti.

Svakako od srca preporučam Ivančićevu knjigu Susret sa Živim Bogom. Najkorisnija od naših autora. Knjiga je uvod u neokatekumenat, tako nazvan jer većina nas je krštena kao djeca.
Knjiga je dobro dokumentirana, crkveno utemeljena, a nastala iz autorova osobnog iskustva i rada sa skupinama vjernika. Predviđena i za rad u grupama pod vodstvom svećenika. Ali i samostalni prolazak kroz praktične smjernice molitvenoj dijela.

Prof. napominje da psihički labilne osobe ne ulaze u to.

Očito neki iz neznanja i tvrde naravi imaju predrasude prema katoličkoj tradicionalnoj mistici pa apriori odbacuju svaki, a pogotovo dobar savjet. No ako nekoga ozbiljno zanima katolička mistika preporučam mu čitanje knjige vlč. Željka Blagusa koja se zove „Kršćanska mistika“. On nije nikakav tradicionalist već svećenik koji je dobro upućen u mistiku koju su živjeli sv. Ivan od Križa i sv. Katarina Sijenska. Ne sumnjam kako će neki u svojoj oholosti i njega proglasiti neupućenim, ali možda im Bog svojom Milošću otvori srce za istinu i smanji predrasude pa nešto i nauče.

Kako sam ja shvatila, nije profesor napisao da seminari nisu za labilne osobe, nego da one radije ne ulaze u specifične molitvene zajednice tražeći ozdravljenje, nego da je za njih bolji individualni rad (s hagioterapeutom) ili nešto drugo. Molitvena zajednica ima svoj plan, od nje se očekuje duhovni rast, važne su poslušnost, solidarnost, osobni doprinos - znači radi izazova koji bi možda preopteretili pojedine osobe i kočili rast cijele grupe, preporuča se individualni duhovni program. Mislim da je Ivančić to napisao iz iskustva i da je tu bio dalekovidan.

Prolazio sam kroz tu Knjigu, i bilo je bolno. Imam ju inače, trenutno na posudbi.
Nije lako posložiti stvari u glavi i srcu. Mislim da na ovoj točci duhovnost od neke spiritualne (lunarne) postaje egzistencijalna. Kao sv. Josip koji po zapovijedi bježi u Egipat spašavajući život.
Kako se napreduje istovremeno dolazi do shvaćanja dvije stvari. 1.kriz treba svakodnevno nositi sam 2.užasno smo potrebni jedni drugima

I tu je problem što nismo ono što bi trebali biti i tu se uskraćujemo drugima, čak povređujemo jedni druge, bez obzira na dob, stalež. A ovi dubinski ulasci u bolna područja završavaju na koljenima, u vapajima i suzama ako Bog da olakšanje kroz njih. A suze u molitvi mogu biti znak katarze osjećaja. Kažem, na koljenima iako smo po naravi skloniji bijegu, anesteticima raznih oblika.

U knjizi Zašto je Bog postao čovjekom? sv. Anzelmo razrađuje pitanje na intelektualnoj razini (intellectus fidei) u smislu zadovoljštine.

Učinak čitanja najznačajnijih djela svetačke tradicije je dvojak: osim što upravlja intelekt - bruseći ga, istovremeno ga i odvraća od loših, osrednjih i nekorisnih sadržaja kojima je sklon, čak i kada mu ne bi bili na dohvat ruke, a kako se nužno mora hraniti uzeti će što mu dođe.


Upoznavanjem kršćanske svetačke tradicije produbljuje se vjera, u slučaju navedenog i razumijevanje iste, a koja se ne može svesti isključivo na pobožnosti (npr. devetnica, molitve i hodočašća i dr.). Vjera zahtjeva i intelektualni angažman jer bez toga ostaje u fideizmu, što je odbačeno od sv. Ivana Pavla II. (usp. Fides et ratio).
Intellectus fidei, navodi Raguž Henri de Lubaca, može biti kontemplativan i dijalektičko racionalan, a potonji se odnosi na metodu sv. Anzelma Cantemburyskog, koji je izvoran i nezaobilazan mislioc.
Navesti ću Raguža obzirom na forumaše jer je link dostupniji: članak o Anselmu i knjizi Zašto je Bog postao čovjekom?, a koji može biti poticaj da se izvorno djelo čita.

Teolozi su skloni utjecajima drugih teologa,osim problematičnih mjesta u drugim člancima navedenog,ali navodim radi ranije spomenutog razloga.
https://hrcak.srce.hr/file/193948

Preporučam Zašto je Bog postao čovjekom? sv. Anzelmo. Prevedeno na hrvatski.

Tu ćete naći sve govore pape Lava. Automatski generiran prijevod na hrvatski za razliku od desetak svjetskih jezika
https://www.vatican.va/content/leo-xiv/ ... index.html

Naći ćete i apostolsku pobudnicu Pape. Kao poticaj na čitanje kratko razmatranje o osobi i službi pape.



'Nego idite javite njegovim učenicima posebno Petru..' (Mk 16)

Kako ga je volio?!

Ipak, uskrsnuće treba zaslužiti, stoga se prvo ukazuje Magdaleni. Bila je pod Križem. U zoru prva na grobu.

Kako će zaslužiti pobjegulja?
Nema natrag. Jedna od mnogih škola je i ta da će svjedočanstvo primiti od žene.

Iako sam sa tobom Petre imao poseban odnos u dvojakom smislu: prijateljskom i službenom. Spavao kod tebe, oslobodio te zemaljskih vlasti, učinio dionikom trenutaka svoje slave i muke, svjedokom vraćanja drugih u život, pripremao te posebno za službu, i prije nego ti se ukažem osobno, osvojim srce, primi najprije svjedočanstvo žene. A koja je slika Crkve za koju ćeš trpjeti i umrijeti. Ljubit ćeš ju stoga bez uzdizanja, iako sam te uzdigao iznad svih. Učinio sam te Jakim na način da dobro znaš čije je to djelo.
Sakriti ću tvoju službu očima nevjernih uzdižući te kroz povijesti u kojoj ćeš kušati gotovo neprestanu nemoć, jer moja vlast nije sa ovoga svijeta (Mt 26,53;Lk 22,53). I kao što su mene ljubili i tebe će ljubiti. Ljubiti će moju čast u tebi, kao što si me ti ljubio u Cezareji. Na tronu Cvjetnice nećeš se osvrtati na pljesak valovlja, jer tvoj je put Jeruzalem, kao što je bio i moj. Razumiješ li? slugo, kao što ja bijah onaj koji služi. Kao što si se ti žalostio na moj upit ljubavi, tako će tebe žalostiti njihova ljubav prema Meni.
Ipak, imati ćeš prijatelje kao što sam ih ja imao. Imati ćeš suradnike u preteškom križu koji nazivaju čast. Primati ćeš boli grijeha koju nazivaju vlast.
Petre, idi i reci im: dilexi te!