sneni je napisao/la:
Barnaba je napisao/la:
Slažem se, međutim na tome se danas malo radi. Nije se počelo s prakticiranjem mise po izvanrednom (Tridentskom) obredu. Isto tako se ne gleda blagonaklono ni na druge varijante redovitog Rimskog obreda iako imaju odobrenje od Vatikana. Čini mi se da se baš hoće nametnuti jedan oblik Rimskog obreda za sve, mada je više nego očito da je to nemoguće, niti je to potrebno.
Pojasni kako to misliš, ovu zadnju rečenicu, kako bi ti predložio uređenje mise po tvoju (nemojmo upotrbljavati liturgija - širi je to pojam) daj jedan konkretan prijedlog..
Ispričavam što nisam prije uspio odgovoriti, i pokušat ću biti što konkretniji.
Prvo bih se osvrnuo na činjenice koje se zanemaruju.
Brojnost vjernika po župama Hrvatske je dosta raznolika te stoga nije isti način rješavanja za sve. U manjim župama (100-200 vjerika) ako je nedjeljnih misa posjećenost 75% ne bi trebalo mjenjati ništa.
U tipičnim gradskim župama koje broje 10 000 -20 000 vjernika su problemi višestruki, pa za procjenu uzmimo 15 000 vjernika.
Možemo si postaviti pitanje da li uopće imamo minimalne uvjete da svi vjernici dođu na nedjeljnu misu? Naravno da nema crkve koja bi primila 5000 vjernika na 5 nedjeljnih misa. Rjetke su crkve za 1000 vjernika (što bi trećini omogućilo sudjelovanje). Prosječno crkva može primiti 250 – 300 vjernika što znači da njih najviše 1500 (od 15 000) može sudjelovati što je 10 %.
Dakle svi apeli i akcije moraju propasti jer kad bi polučili uspjeh vjernike se ne bi imalo gdje smjestiti.
Rješenje se mora naći na razinama biskupija ili HBK, po meni je najbolje i najekonomičnije propisati da se mise bez posebnog ograničenja mogu održavati i u drugim prostorima (i sad za to postoji mogućnost ali je na razini iznimke) ali strogo propisati način i minimalne uvjete (npr. dozvole za osobe koje mogu dijeliti pričest i pomoći svećeniku oko toga itd.). Na taj način bi bar formalno postojala mogućnost da se svim vjernicima omogući čisto fizičko sudjelovanje. Iako i sad isto postoji mogućnost za to, to se ne primjenjuje a oni vjernici i svećenici koji zbog brojnosti održavaju misu u drugim prostorima bivaju ismijavani i pripisuje im se sklonost spektaklu. Pored toga potrebno je početi i s prakticiranjem mise po izvanrednom (Tridentskom) obredu za vjernike koji to žele ali ne u terminu redovitih misa već da se doda još jedna po tom obredu (ako ima interesa).
Druga stvar je vezana uz činjenicu da vjernici više idu na misu ako su uključeni u neku od aktivnosti u župi (zborovi, molitvene zajednice, vjeronauk za mlade i odrasle, karitas itd.)
Promotrimo opet broju od 15 000 vjernika koju treba animirati. Da li to može župnik s župnim vikarom obaviti? Naravno da ne. Potreban je čitav sustav u koji uz župnika vikara, đakone, moraju biti uključeni i laici. Župnik tu treba biti netko koji to koordinira a ne sam vodi svaku zajednicu, vjeronauk itd.
Što se praktično događa kod nas? Sve je previše vezano uz organizacijske sposobnosti ali i afinitete pojedinog župnika.
Kako bi i meni bilo lakše i ja ću se poslužiti primjerom svoje župe. Ona isto broji cca 15 000 vjernika i prijašnji župnik je razvio bogat duhovni život oslanjajući se na pomoć, 1 kapelana, dvije časne (uglavnom su se bavile oko vjeronauka djece) i dva svećenika redovnika koji su vodili molitvene zajednice i ponekad vjeronauk za mlade. Isto tako laici (vjeroučitelji) su vodili isto jednu molitvenu zajednicu te zborove. Može se reći da je to već bio uhodan sustav.
Sa redovitom promjenom župnika, došao je za župnika čovjek koji ne zna raditi s odraslima već se skoncentrirao samo na djecu i mlade. Otkazao je redovnicima suradnju, uzeo samo jednog redovnika za služenje mise (ima 5 misa pa ne mogu on i vikar sve) dobio dva đakona, časne i laici su ostali, međutim rezultati nisu ohrabrujući. jedno vrijeme je inercijom išlo sve svojim tokom ali nažalost čim je nestala obaveza za djecu da dolaze na nedjeljnu misu, njih više nema na nedjeljnoj misi. Mladi su našli neku vezu s vrlo mladim kapelanom ali vidi se da to nije ona duhovna veza već im je zanimljiv jer zapali s njima, našali se i može se reći daje ono što ima da bi ih privukao. Vjerujem i molim se da od njega postane dobar budući župnik. Broj odraslih stvarno zabrinjavajuće opada, toliko da se sad može naći mjesta za sjediti a prije je bilo teško naći mjesto za stajati.
I treća stvar je ona što mi laici isto pridonosimo smanjenju interesa svoje okoline za odlazak na misu. Tko i kad još se osuđuje nešto reći što i podsjeća na svjedočenje za vjeru. Eto, nosim stvari iz trgovine u subotu u povećoj kutiji i susjed me sretne te počne objašnjavati da sad trgovine rade i nedjeljom te da ne moram „tegliti toliko“. Naravno da sam mu rekao kako nikada nisam kupovao nedjeljom pa neću ni sada i naravno da me možda gleda kao fanatika ali to je najmanje što čovjek može napraviti.
Isto tako jedna pomalo smiješna situacija za vrijeme mise. Ispred nas su bili dijete (manje od 5 god) i mrzovoljna majka, koja ga je ušutkavala čim bi nešto zapitalo, diglo ruke iznad glave, toliko je bila našpanana na uvođenje reda da je čak svoje dijete trkala laktom u glavu kad bi moje dijete iza nešto na glas upitalo. Na žalost uz sva moja objašnjavanja i tihi razgovor desi se da ponekad hoće skrenut pažnju na sebe pa kaže nešto na glas. No ne larma i stvarno izdrži čitavu misu bez problema. Dakle omogućavamo li djeci da imaju ugodna iskustva od ranog djetinjstva ili ih silimo slaviti misu bez ljubavi, s gorčinom, srdžbom i sebeljubljem?
Dakle svi kotači su bitni a najmanje je potrebno gušenje interesa za liturgiju pa kako on malen bio. Ispričavam se na dužini teksta.
