Katolički odgovori

Hvala Fran, razmišljajući u dubinama ovih riječi zapazio sam nešto što je pisac napomenuo a što nam se često događa da vjeru i Isusovo djelo uzimamo zdravo za gotovo i da smo se prestali čuditi, diviti, oduševljavati a to se pretače i u obični život, danas ćeš rijetko čuti da se neko oduševi nad riječima i djelima bližnjeg da kaže bravo ili da zapamti nešto dobro kod drugog itd....nema te dječije radosti i oduševljenja...knjiga je vrh prijatelju željno iščekujem nastavak...

Slažem se prijatelju. Knjiga je stvarno dobra. A gle! Romano Guardini. Čovjek zna kaj piše.


Na primjeru toga časnika uviđamo kako je Gospodin sa svojim poslanjem trebao biti prihvaćen: velikodušno, radosno, spremno. Kako je to moglo biti lijepo! A ovako, kao da se Isusu na putu svako malo ispriječilo koje srušeno stablo, kao da posvuda vrebaju stupice njegovim nogama da ga obore. Jednom tradicija, drugi put zabrana, treći put učenjačke prepirke; skučenost, sitničavost, nerazumijevanje na svakom koraku. Svuda se javlja nepovjerenje, zavist širi svoj otrov, ljubomora zadaje muke. Njegov navještaj nailazi na prigovore i protivštine. Njegova se čuda niječu; razlozi i namjere namjerno se blate; njegova se čuda proglašavaju zločinom, zato što se događaju subotom, kada se čuda ne smiju činiti (Mk 3,2); naposljetku se ta čuda proglašavaju čak djelom Sotone (Mk 3,22)! Podmuklo ga se nastoji uhvatiti; postavljaju mu se varljiva pitanja puna zamki ne bi li ga se dovelo u proturječnost s postojećim službenim učenjem (Mt 16,1 i 19,3). Morala je biti strašna usamljenost u kojoj je Isus živio, usamljenost Sina Božjega kojega su ljudi svezali svojim lancima. Kakva je zapravo bila poruka koju je on donio? Poruka božanske punine, jednostavno rečeno. „Isus Krist... nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’ nego u njemu bijaše ‘Da!’“, kaže Pavao (2 Kor 1,19). Onaj koji od Boga dolazi ne pravi razliku i iznimke, ne poznaje ograničenja i suzdržanost, nego dolazi u punini slobode i velikodušnosti. To nije nikakav promišljen sustav, nikakva teška asketska doktrina, nego punina Božje ljubavi koja se razlijeva u svom obilju. To je smjelost Boga koji daje sama sebe i zauzvrat traži čovjekovo srce. Sve za sve.

Mi to tako kažemo, znajući da time izričemo sud nad samim sobom. Zar se mi možda razlikujemo od spomenutih likova u Evanđelju? Je li Gospodin našim kukavičlukom manje skučen? Je li našom tromošću manje pritisnut k zemlji? Je li našom suzdržanošću i lukavošću manje sapet? Podaj nam, Gospodine, svoje svjetlo i iskrenost srca! Ubrzo zatim, u trinaestoj glavi Matejeva Evanđelja, slijedi prispodoba o sijaču. Isus govori o sudbini poruke: riječ o Kraljevstvu posijana je te nešto pade na dobru zemlju, nešto na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje, ili pak na tvrdi put gdje ne može niknuti. Što u toj prispodobi mogu značiti izrazi ,,dobro“, „manje dobro" i ,,loše“, ako ne spremnost? A ipak je teško shvatiti da bi Kristova riječ, puna svemoguće istine i stvaralačkoga Duha, mogla ostati neplodnom. I onaj potresni zov: „Tko ima uši, neka čuje!“ (Mt 13,9)... Ta izjava, i druge, njoj slične, koje obiluju istinom i stvaralačkim duhom, samo što nisu izgovorene. Bliži se vrijeme odluke. Osjećamo kako se približava. Riječ Božja nije jednostavno iznesena, ona priziva i uzrokuje sudbinu. Ona neće samo stajati, čekajući kad će je netko primiti, već sama stvara vrijeme u kojem želi doprijeti do ušiju. Na kraju odlomka o časniku stoji: ,,A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 8,11—12). Vrijeme u kojem je Riječ ponuđena narodu Saveza — istječe. Nakon toga bit će ponuđena drugima. Nije stvar u tome da Riječ više neće biti ponuđena, da više neće biti mogućnosti slušanja te Riječi i posljedično spasenja; posljedica će biti da onaj koji ne želi slušati odsad nadalje Riječ naprosto više neće ni moći čuti. „Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati — i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati — i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim“ (Mt 13,14—15). Riječ Božja živa je zapovijed koja u sebi nosi mogućnost svoga ispunjenja. Ona dolazi i u svojem dolasku stvara čas odluke. U slučaju da nije prihvaćena, ne samo da će proći čas, već je otvoren put u propast. Čovjek zacijelo zastane nad ovim riječima — nužno se pita je li on sam uspio ugrabiti taj čas? Taj tekst zahtijeva tumačenje; podložimo se, dakle, njegovu sudu. Moramo znati da se te riječi odnose i na nas, i da trebamo moliti Boga da bude strpljiv... Ako Riječ ne nailazi ni na kakvu spremnost, a vrijeme je isteklo, onda se Riječ povlači od ušiju, štoviše čini te uši nesposobnima za slušanje. Odmiče se od srca i ne samo to, već okoštava srce. Čovjek se nakon toga prilagođava svijetu; postaje možda sposoban, mudar i plemenit, možda stječe brojne dobre osobine i kvalitete, ali ostaje zatvoren za poruku koja dolazi s Kristom. No „što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi" (Mt 16,26)? Postoji jedna velika tajna o Bogu, a to je strpljivost. On je Gospodin. On ne postupa sukladno zakonu koji vrijedi „za sve“ pa tako i za njega. Pravednost je on sam. Nije ispravno reći da njegova volja želi ono što je ispravno, nego: ono što je njegova volja, to je jedino ispravno. Ako on nešto traži, a čovjek mu nije poslušan, tada se on upravo time ravna i nema više nikakva prigovora... Ali Bog nam je objavio da time još nije sve rečeno o njegovu stavu. Tijekom cijele povijesti spasenja, od raja zemaljskoga naovamo, proteže se poruka o strašnom Božjem sudu, ali i o njegovoj silnoj strpljivosti. Čovjek ne smije umanjivati snagu svetoga poziva, ni pod koju cijenu, ali kad bi sve o tome ovisilo, morali bismo očajavati. Ipak, tu je i objava Božje strpljivosti. Riječ je o istinskoj Objavi, jer sadrži u sebi tajnu — tajnu da on može produžiti taj čas — štoviše može ga ponovno vratiti. Romano Guardini "Gospodin"

Ovo je tako dobro, prvo te dovede do toga da nema izlaza a onda na kraju ipak nada za one koji znaju da su promašaj da nisu odgovorili kad je trebalo....Bravo Fran samo nastavi...

Hvala na podršci. Ja sam to krenuo nekak šašavo citirati. Nisam očetivao toliki interes za knjigu, interes tolikog broja ljudi. Možda sam od početka trebao krenuti od - početka.



PREDGOVOR AUTORA


Onaj tko se odluči govoriti o osobnosti i životu Isusa Krista mora točno znati što hoće i gdje su granice takvu htijenju. Mogao bi, doduše, u duhu našega vremena, pokušati sa psihologijom Isusa Krista, ali ona ne postoji. O Franji Asiškom postoji svojevrsna psihologija — sve dok u njemu, običnu čovjeku, nema nečega što ga nadilazi, ali pomoću čega se postaje pravim čovjekom u Božjem smislu, na što misli Pavao kad kaže da neka nitko „ne prosuđuje duhovnog čovjeka“ (1 Kor 2,15). Bilo bi dakako moguće, i bila bi to zacijelo vrlo lijepa zadaća, istraživati korijene te čudesne osobnosti; vidjeti čime su uvjetovane crte njezina bića; odakle to da se u njoj sudaraju tako proturječne snage, a istovremeno se ipak ostvaruje takva jedinstvenost i tako dalje. O Isusu Kristu čovjek ne može ništa kazati, osim u vrlo ograničenu smislu. Pokuša li čovjek to ipak učiniti, razorit će njegovu sliku. Naime, u dubini njegove osobnosti nalazi se otajstvo Sina Božjega koje odbacuje svaku „psihologiju"; tajna kojom kršćaninovo neprosuđivanje zadobiva odsjaj podarene milosti. Čovjek može u biti činiti samo jedno: pokazivati uvijek s novih polazišta kako sva svojstva i bitne osobine Kristova lika završavaju u nedokučivosti; razumije se, u nedokučivosti koja obiluje beskonačnim obećanjem. Ili, moglo bi se pokušati s „Isusovim životopisom", kao što se već puno puta pokušalo. Međutim, strogo uzevši, ni to nije moguće. Život Franje Asiškoga može se prikazati — ukoliko se i ovdje svakom zašto i odakle ne suprotstavlja tajna rođenja odozgor i tajna Božje milosti. Pa ipak, može se istraživati, recimo, kako on stoji u svom vremenu; kako ga to vrijeme podnosi i kako ono utječe na njega; kako snage toga vremena preuzima na sebe, kako izražava njihov život, a da pritom ipak ostaje svoj; na koji način traga za Jednim u kojem je moguće njegovo ispunjenje; koje stranputice, koji doživljaji sukobljavanja, koji stadiji ispunjenja prožimaju to traganje i tako dalje. To je moguće i kod Isusa, no samo do određene granice. On posve sigurno pripada određenom povijesnom kontekstu i zato poznavanje snaga koje su u tom kontekstu bile djelatne sigurno doprinosi tome da se njega samoga može bolje razumjeti; ali se ni njegovo biće ni njegovo djelovanje ne smiju izvoditi iz povijesnih datosti, jer on proizlazi iz tajne Boga i vraća se u nju, pošto je „među nama živio - počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas“ (Dj 1,22). Štoviše, mogu se utvrditi određeni događaji od presudna značenja u njegovu životu, može se u njima prepoznati smisleno usmjerenje i vidjeti kako se taj smisao ostvaruje; međutim, ne može se nipošto dokazati neki vlastiti „razvoj “. Jednako tako ne može se put njegove sudbine i način na koji on ostvaruje svoju zadaću svoditi na ,,motive“, budući da posljednje ,,zašto“ proizlazi iz nedokučivosti onoga što on naziva „voljom Očevom" i ne podliježe nikakvu povijesnom osvjetljenju. To što čovjek može učiniti propisuju već Evanđelja: od rečenica koje govore da „Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 2,52); da je bio ,,u punini vremena rođen od žene" (Gal 4,4) i da je odrastao u dobro poznatoj povijesti, od tih nam rečenica valja prihvatiti uvjerenje da se ovdje radi o dubokoj povezanosti lika i događanja, ali valja izbjegavati rješavanje te povezanosti na način uvriježena opisivanja povijesnih događaja; štoviše, kod neke zgode, riječi ili čina treba se uvijek znati zaustaviti, osluhnuti, dati se poučiti, pomoliti se i podložiti se.

Ova „razmatranja" ne teže nikakvoj cjelovitosti. Ona nisu pokušaj zaokružena prikaza Isusova života, već se u njima iznose uvijek pojedinačne riječi i zgode. Ona ne žele razvijati ljudski lik u njegovoj dosljednosti, već ocrtavaju najprije jedan vid toga lika, potom drugi, i tako redom, na način kojim ti vidovi postaju i te kako životnima. To nisu znanstvena izlaganja, nije to ni povijest ni teologija, nego su to duhovni nagovori, godinama održavani kod nedjeljnoga bogoslužja, i zato ne žele ništa drugo nego u mjeri u kojoj je to moguće ispuniti onu zadaću koju je zadao sam Gospodin: naviještati njega, njegovu Radosnu vijest i djela. Njihovu autoru ne preostaje drugo nego kazati da nije htio podati ništa ,,novo“; ni novu definiciju Krista ni bolju kristološku teoriju. Ovdje se ne radi ni o čemu novom, nego se radi o vječnom. A kad ovo naše prolazno vrijeme prijeđe u vječno - ono bi zaista moglo biti „novo", čisto, plodonosno, vrijeme koje će izbrisati svu prašinu navike. Čitatelj će se možda tu i tamo susresti s neuobičajenim mislima. No one ne sadrže nikakav poseban zahtjev, već žele čovjeku pomoći u boljem promišljanju otajstva Boga, „otajstva pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave!" (Kol 1,26-27). Pred njim čovjekove misli ne znače mnogo. Čovjek se može njima služiti, može ih i odbaciti. Važno je samo jedno, a to je spoznaja koju nam je dao sam Krist kad je „počeo tumačiti Pisma" te je „gorjelo srce u nama" (Lk 24,27.32). Romano Guardini "Gospodin"