Sinke je napisao/la:
Nisi me dobro shvatila. Htio sam navesti da bi bilo manje pobačaja u praksi kad bi veći naglasak bio na posvajanju djece, nego na sustavnoj zabrani. Recimo, kad bi u Hrvatskoj Crkva uspjela zabraniti pobačaj (uvelike bi smo se oznojili za takvo što) ljudi bi jednostavno išli u inozemstvo. Nitko nije dovodio u pitanje zlu prirodu abortusa.
Nisi ni ti mene razumio. Zlo pobačaja ne treba promatrati samo sa stanovišta Crkve, niti kao zlo koje pogađa samo hrvatski narod.
Pobačaj nije samo grijeh, on je i zločin, pa u tom smislu ne nanosi štetu samo vjernicima već svem narodu. Svaki čovjek koji je u stanju koristiti vlastiti razum zna da je tako. Pravni sustavi mnogih zemalja taj su zločin dekriminalizirali, a onda da bi umirili ostatke nekakve ljudske savjesti tobože propagiraju kako treba omogućiti lakše posvajanje i slične nebuloze, kako bi tobože pobačaja bilo manje. Svi oni koji su doživjeli da u njih gleda njihovo tek rođeno dijete će ti se na ovo o posvajanju sablazniti. To bi možda igralo neku ulogu kod maloljetničkih trudnoća (iako i tu postoje drugi načini, država može ustanoviti socijalna davanja za majke bez primanja); međutim najveći broj pobačaja događa se u krilu braka i obitelji. Nažalost, i katoličkih obitelji.
Nijedan zločin nije moguće zakonom zabraniti, ali ga treba okarakterizirati kao ono što jest – zločin. Tada će zakon poslužiti da počinioci zločina za svoj čin odgovaraju. I sigurno bi time razmjeri ovog zločina bili daleko manji.
Dr. Bernard Nathanson, autor filma „Nijemi krik“ svjedočio je da je učinio nekoliko desetaka tisuća pobačaja (jedan čak i svojoj supruzi) i bio silno ponosan što nijedna žena nije imala komplikacije nakon „zahvata“. Mislio je da čini humanu stvar.
Onda se pojavio ultrazvuk – i tu se doktor slomio. Kad je vidio način razvoja djeteta u utrobi, njegove kretnje, postao je svjestan da je činio veliko zlo. Međutim, kako navodi, u ovom trenutku radilo se isključivo o empirijskom doživljaju, s vjerom to nije imalo veze. U tom trenutku dr. Nathanson prestao je činiti pobačaje - osim zbog tzv. medicinski indiciranih razloga. Mnogo godina kasnije obratio se na katoličku vjeru i shvatio ovo što je rekla Sara – da nitko osim Boga nije gospodar života i smrti. Od tada je prestao činiti bilo kakve pobačaje.
Najjača rečenica u njegovu svjedočanstvu je – „slomio me je ultrazvuk!“ Meni nije jasno
kako taj isti ultrazvuk sa onim što pokazuje – da dijete u majčinoj utrobi živi (ima svoj krvotok i svoje srce i svi organi mu rade u trenutku do kojeg je pobačaj dozvoljen)–
ne slomi svakog ginekologa, svaku trudnicu i ne odvrati ih od zločina. Nije li to ono iz Evanđelja – „oči imaju a ne vide, uši imaju a ne čuju“?