Katolički odgovori

Ne nisam mislio na to, čak sumnjam da s "podbadanjem" počinje desakralizacija, jer teško mi je vjerovati da je Gospodin kolegijalnost među klerom zammislio na takav način. No to su neke moje dvojbe.

Vratimo se poniznost. Ona se definitivno ne može graditi pod pretpostavkom da smo veći i vrijedniji od drugoga no to ne znači kako trebamo pristajati na baš sve, čime se neko do nas bavi.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Sneni:

Ma daj daj

Kakve to veze ima s poniznosti?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Pa eto direktne nema ali indirerktne ima jer se vidi da i biskupi, nadbiskupi pa i kardinali znaju biti vrlo blizi, jednostavni ljudi... a ako netko misli da je u posjedu Duha Svetoga, pa se napuhuje kao puran .. onda toga treba shvatiti kao puranaa (jadna ćurka uskoro Božić!)

Barni:


Pa nekako ima. Ako se netko od 'faca' zna našaliti, i još često, na svoj račun, to izgleda a nerijetko i je ponizan čin. A tek samokritika..

Ovo što sam do sada čitao nije bila šala na vlastiti račun već na tuđi i s namjerom da se naljuti časna sestra koja je posluživala.
Držim da je samokritika ili priznanje o pogrešci itekako znak poniznosti no u konkretnom slučaju to ne vidim.
Naravno da ne bi trebalo otići u suprotnu krajnost pa se prepotentno ponašati jer je i to veliki znak pomanjkanja poniznosti.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

E vidis ti si procitao a mi koji smo poznavali situaciju nismo bas toi tako shvatili...
Isto kao što mnogi ne shvaćaju klimu - atmosferu... pa vidis evo sada bili pučki pjevači kod mene na probi za Božićnu Jutarnju i onda ssmo se pola sata smijali na račun zoda koje su se događale bilo svećenicima bilo pjevačima.. Vama, mnogima koji ne poznajete atmosferu, okolnosti i sve skupa teško razumljivo..

Negdje sam čitao, a mogu pokušati prepričati samo po blijedom sjećanju, istinitu pričicu o južnoameričkom 'biskupu siromaha'. -popularni nadimak, a ime sam naravno zaboravio.

Par dana nakon svog zaređenja taj je biskup otvorio biskupski dvor siromasima. Dosta ih je dolazilo, i stvaralo 'metež'. Mnogi nisu navikli, mnogima je zasmetalo. Kada su prigovori postali sve glasniji, biskup siromaha je došao da vrati svoj biskupski prsten i pastirski štap. Rekao je da su mu u obredu zaređenja rekli: ' primi siromahe, blago Crkve', a kako ih ne može više primati, on se zahvaljuje na iskazanom povjerenju. Nakon par dana šutnje, vraćeni su mu i štap i prsten i sve drugo, ali su i vrata dvora ostala otvorena.

Kakav ponizni majstor!
(ako imate sličnih pričica, ili dosjetki, šali, ljudi ma samo dajte, od toga duh postaje jako lepršav )

Takve pričice spadaju u viewforum.php?f=12 jer nemaju veze s poniznošću u apologetici i teologiji.


Ako se to može opravdati atmosferom i okolnostima onda se atmosferom može opravdati puno toga pa i glasnije pjevanje karizmatika te oduševljenje koje zaokupi vjernike na susetima. Ispada da je sve dozvoljeno pri određenoj atmosferi te ne razumijem zašto ti smeta takvo izražavanje vjere kod nekih vjernika?

Očito se razlikujemo po pitanju praktičkog doživljavanja poniznosti pa bi možda bilo bolje da krenemo u smijeru "Poniznost, prema kome".
Dakle kome treba biti ponizan apologet i teolog?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Čini mi se da bi najprije trebalo definirati pojam ponizmosti.
Barnaba, ne kužim kakve veze ima poniznost i karizmatsko pljeskanje?

Barnaba, ako je tebi ista atmosfera u crkvi za vrijeme svete Mise (javne molitve Crkve, Kristove nekrvne žrtve, gdje je Crkva propisala oblike i norme ponašanja... (iako su ljudi spontano, jučer, blagdan sv Nikole! - preneseno zbog 2. nedjelje Došašća - zapljeskali biskupu Alkeksandru Goiću Karmeliću čiji su pradjedovi odselili s Brača) i atmosferom za obiteljskim stolom (biskup i svećenici bi trebali biti obitelj!) onda mi ovdje nemamo što govoriti! Lijep pozdrav.
A reportažu ćeš moći vidjeti nma mojoj web stranici.

Dobro, da bi sve bilo po psu ja predlažem da prvo ti sam Barnaba kraće elaboriraš svoja dva pitanja, pa se mi lako nadovežemo. Tako sigurno nećemo promašiti nit vodilju teme.

Pa Barnaba je dobro rekao kako nije svaki humor primjer poniznosti... Jednom sam i ja u društvu doživjela kako je župnikov pokušaj duhovitosti i nasmijavanja, bolje reći djetinjastog, dosta uvrijedio jednu župljanku... neću sad pričati što je bilo, ali ispalo je neukusno stoga jer je ipak to rekao svećenik, od kojeg inače ne očekuješ niska podbadanja i pošalice...
Takav humor je više ispao ohol, nego ponizan...
Ali to se može zaista svakome dogoditi, a ovdje ne pričamo (koliko sam shvatila) o nečijoj privatnosti, nego o profesionalnom radu teologa i apologeta (jesam li u pravu?!)...
Meni se makar čini kako tema "Poniznost u Apologetici i Teologiji" nije samo stvar privatnog odnosa teologa prema svojim poznanicima, nego njegov stav prema teologiji uopće... Ne mislim da nam ovdje trebaju posebne definicije poniznosti, ali se slažem sa Sarom koja je tako dobro napisala: "Teologija se istinski uči jedino na koljenima." - i tu mislim da je bit stvari...

Poniznost je tako jednostavna i nenametljiva vrlina, da ju skoro nikad ne primjećujemo i navikli smo se na nju (ne znamo je ni pohvaliti...) - ali zato u oči bode ono suprotno i vrlo žalosti kad vidimo da se neki teolog / teologinja prema vjeri i svojoj Crkvi odnosi kao prema zaostalom djetetu... Evo, na pamet mi je pala jedna teologinja (može li se tako uopće i dalje nazivati?) koja je nekad u Feralu (a sad i drugdje...) prozivala sadašnjeg Papu zbog rasizma, a prijašnjeg zbog uskogrudnosti i netolerancije prema homoseksualcima, a sve zbog toga jer sama nije mogla shvatiti smisao kršćanskog nauka prema Židovima, a u drugom slučaju prema grješnicima...

Njen primjer ne mogu nazvati nikako drugačije nego neponiznost i bahatost jer si zaista uzima slobodu tumačiti stvari vjere na svoj izvrnut način... Tim više jer svoje nerazumijevanje opravdava zabludom svih ostalih... Recimo, Gibsonov film Pasiju komentirala je ovako: "Na takvo tumačenje Isusove smrti mora se nužno nametnuti gnusno odbijanje spasenja i otkupljenja po takvoj cijeni... Uopće ne želim biti otkupljena i spašena, ako je cijena bila toliko neljudska... Smislite uvjerljivije obrazloženje Isusove smrti i križa!"

Gdje je tu poniznost, ako se ono što osoba ne može razumom pojmiti (a vjera ima prilično takvih stvari) a priori odbacuje i gazi po tome? Može li se takva osoba uopće nazivati teologom...?

Posve se slažem s Adrijaninim prethodnim postom.



Slažem se da prvo treba definirati poniznost.
Mislim kako karizmatsko pljeskanje ima više veze s poniznosti od neslana šala o časninim krafnama iz one priče koju je Sneni napisao. Ali naravno u nekim slučajevima nema isto veze s poniznosti kao i ta šala.


O poniznosti se može dosta toga napisati a zapravo ništa ne reći. Npr ako se uzmu riječi od Majke Tereza:
Poniznost je: govoriti što manje o sebi,
Ne miješati se u tuđe poslove,
Paziti da ne budemo znatiželjni,
Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke,
Prelaziti preko tuđih pogrešaka,
Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju,
Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni,
Odgovarati uljudno i kad smo izazvani,
Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo,
Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo,
Birati uvijek ono što je teže.

Iz njih možemo naći inspiraciju za određenu duhovnost ai teško je tražiti od apologetike da ne raspravlja ni onda kad ima pravo!

Stoga bih više skrenu na sistematski pristup sv. Ignacija Loyolskog koji u svojim duhovnim vježbama razlaže tri vrste poniznosti:

Prvi način poniznosti potreban je za vječno spasenje duše, a sastoji se u tom da se tako spustim i tako ponizim, koliko god samo mogu, da se u svemu podložim zakonu Boga, našega Gospodina, i to tako da se i ne upuštam u razmišljanje da li da prekršim koju zapovijed, bilo Božju, bilo ljudsku, koja me veže pod smrtni grijeh, sve kad bi me postavili za gospodara svega što je stvoreno na svijetu ili kad bi mi se radilo o vlastitom vremenitom životu.

Druga je poniznost savršenija od prve, kad se, naime, nađem na onoj točki gdje ne želim niti me više vuče da radije budem bogat nego siromašan, radije čašćen negoli prezren, da volim dulji život negoli kratak, bude li samo jednaka služba Bogu, našemu Gospodinu, i jednak spas duše; a uza to ni za čitav svijet, pa ni uz gubitak vlastitog života, ne bih se premišljao da li da počinim samo i jedan laki grijeh.

Treća je poniznost najsavršenija, kad naime, pretpostavljajući prvu i drugu poniznost, uz jednaku hvalu i proslavu Božjega Veličanstva, samo da se više povedem za Kristom, našim Gospodinom, da uistinu postanem sličniji njemu, hoću i radije odabirem siromaštvo sa siromašnim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom, zasićenim pogrdama, negoli časti; te više želim da me smatraju ispraznim i ludim poradi Krista, kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu.

U ovim načinima bi se vjernik, a posebno teolog (apologet) trebo izvagati i vidjeti koliko je ponizan i na kojem stupnju.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Adrijana:
- pa onda dalje sve o njoj
Meni pada na pamet da je to ona 'bab' Gruenfeldica, koju su na Križu života angažirali da im kolumnira, jer pošto ono po defaultu traže nešto incidentno, ona im tam dođe savršeno. Ja bi ovako napisao: obzirom da smo dotakli teologe, teologinje i poniznost, a teško je započeti raspravu o poniznosti glede toga bez definiranja pojmova, to se onda mora odnositi i na samu riječ teolog, a ne samo poniznost. Jer?

Tko je to teolog? Mislim da se uvijek implicira, da je to školovani, diplomirani teolog, onaj koji ima završeni teološki fakultet. Je li tako? Ako da, evo usporedimo samo jednu Gruenfeldicu i npr. našu Saru (ako je Sara završila samo 'katehetski nema veze, govorimo o bilo kojoj višoj teo naobrazbi) što možemo vidjeti? Imaju isto znanje, a krepost poslušnosti je dijametralno suprotna. Dakle, ne radi se kod tog zvanja samo o poniznosti, već odmah i o poslušnosti, što sa poniznošću ide ruku pod ruku. Slažete li se?
Ako pak teologa ne definiramo po defaultu nužno kao onoga koji je školovan za to, onda znam za nekolicinu koji su sigurno bolje teološki naobraženi po samoukosti i teološkom radu, a intimno vjerujem da ih postoji još dosta. Sjetimo se da položiti ispit na teološkom fakultetu ne znači odmah i ovladati materijom. - i u visokom obrazovanju se puno štreba, a to praktički znači i puno zaboravlja.

Barni:

Zapravo, ja se ne bi upuštao dalje o temu o poniznosti teologa i apologeta, dok dovoljno korektno ne raskuhate, skuhate, definirate kakogod - tko je to teolog / apologet?; što je poniznost?; što je to poslušnost?