Citat:
Ako ćemo tako, onda bi crkvene vlasti trebale zaposliti čitavu komisiju teologa za superviziju i inspekciju udruga / pokreta koja bi radila non-stop, a osim karizmatika i neokatekumena sigurno bi i u nekim drugim udrugama pronašla puno sumnjive pravovjernosti, “samoukosti” i štete. Kako bi se to odrazilo na dobrovoljan angažman vjernika laika koji sačinjavaju te udruge? Na primjeru karizmatika samo vidimo koliko su te “disciplinske mjere” nepopularne, kako se pogrešno interpretiraju, te kakav antagonizam između udruga i “institucija” izazivaju. A čini mi se da stvaranje u javnosti privida te sukobljenosti ne dolazi od strane crkvenih vlasti.
Dr. Špehar jest kritičan, ali on prihvaća pluralizam u Crkvi te sudjelovanje laika i u nepriznatim udrugama, a koliko sam dobila dojam on je dobro uočio da se u novijim pokretima ne potiče dovoljno ljude na društveni i koristan rad, na solidarnost, nego se vjernike isključivo dovodi do iskustva osobne vjere i tu se zaustavlja… Međutim, od njegovih kritika možda se nešto i počelo mijenjati i možda uskoro bude bolje…
Treća stvar, za provjeravanje pravovjerja i discipline neke udruge / pokreta mislim da je sasvim dovoljno poznavati Katekizam naše Crkve i neke dokumente kao što su oni koji govore o novoj evangelizaciji, jer nije sam karizmatski pokret toliko udaljen od naše vjere da bi trebalo stjecati neku vrstu nove kompetencije…
Četvrto, J. Lončar u članku “Problemi s karizmaticima” iskreno priznaje da postoje karizmatici koji jedni drugima osporavaju darove Duha i jedni drugima nisu omiljeni, a kako i sam piše, to nije u redu. Nije baš dobro za naše zajedništvo niti stvaranje suparništva između karizmatika i teologa, ili ljudi s darovima i institucija, kako bi Lončar rekao učenih i neukih. Kao da se želi nametnuti mišljenje da je suvremena teologija proturječna karizmama, a to je obična predrasuda.
Ne znam da li bi trebala ustanoviti komisiju, povjerenstvo ili slično, no da bi mogla sustavnije educirati župnike o specifičnostima najfrekventnijih pokreta mogla bi. Potom bi na njima bilo da se još sami douče o crkvenom pokretu koji egzistira u njihovoj župi ili se planira ustanoviti pa su mu vjernici došli očitovati takvu želju. Što se tiče "dobrovoljnog angažmana tih vjernika laika koji sačinjavaju te pokrete" valja reći da oni nisu dobrovoljci nekoj Crkvi već sami sebi jer su i oni Crkva, pa tako dobrovoljnošću ne rade nekom uslugu, već korist i sebi i drugima. Privid sukobljenosti u javnosti djelomično jest privid, a djelomično je i stvaran. I to od pojedinca do pojedinca, npr biskupa i biskupa, i pojedinca laika ili pojedine skupine. Npr. mons. Barišić već godinama ne dozvoljava općeprihvaćenom i pravovjernom fra Zvjezdanu Liniću održavanje seminara u svojoj biskupiji. Zbog nekih grijeha ih prošlosti. Po meni prestrogo. S druge strane, neki vjernici rade molitvene vijenčiće i slično da "Bog biskupima otvori oči" i slično. Mislim da sam slične molitvene prijedloge vidio na Tebe tražim forumu. A i čuo sam osobno dosta takvih što ekspresija što aluzija.
Slažem se sa ocjenom M. Špehara koju navodiš, ali se ona može proširiti na sve vjernike laike.
Glede "treće stvari" o provjeravanju, mislio sam i na teorijsku i na praktičnu stranu. Ako netko dobro poznaje Katekizam koji spominje karizme jezika i čudesa, nije isto ako ih poznaje i praktično. Bilo bi super kada bi nekim našim zainteresiranim klericima netko od stranih KO kao talijanska znao predstaviti autentičnu katoličku KO, provesti kroz neke praktične radionice i sl, a ne da se domaći svećenici upoznaju s karizmama domaćih karizmatika koji kao što često opravdano sumnjamo rade karizmatske čušpajze. Kada bi domaći klerici upoznali autentičnu katoličku karizmatsku duhovnost, to bi bila kompetencija o kojoj govorimo. Na tom poslu jako bi dobrodošli već stari domaći karizamtici prve garniture: Marcelić, Medvid, Ivančić, Bolobanić.
Što se tiče Lončarevog iskrenog priznanja o karizmaticima koji drugim karizmaticima osporavaju darove Duha, bio bi vrhunski primjer samokritike da je napisao da je on jedan od takvih ljudi, a kako nisam upoznat sa skroz friškim aktualnostima, barem da je napisao da je on BIO jedan od takvih ljudi. Jednom sam bio gost hrvatske obitelji koja živi u Stuttgartu. Prvo su išli na seminar od fra Smiljana koji je tamo gostovao. Bili su jako zadovoljni, i ispričali su to Lončaru koji je došao slijedeći. Onda je on tražio da se oni javno odreknu Smiljanovog duha, i prime Duha Svetoga koji će im on uz molitvu posredovati.. Kada je slijedeći put došao Smiljan priznali su mu što su na Lončarev nagovor napravili, a Smiljan ih je onda uvjerio o autentičnosti svojih darova, i nagovorio da se odreknu Lončarevog duha. I tomu slično.. Što se tiče zaista poželjne suradnje ljudi s darovima kao Lončar i teologa, mislim da se teolozi s pravom mogu ljutiti. On prvo bez konzultacije i imprimatura publicira neku tezu - kao ono da SVE milosti dobivamo preko Marije, a potom primi korekciju i u sljedećem izdanju to izostavi ili preinači.
Glede osobno Lončara, i ovo je zanimljivo:
"U prvom izdanju (knjige 'Vjera je..') mogla se prepoznati određena doza gorčine prema nekim teolozima. Tada sam bio izvrgnut mnogim otvorenim napadima koji su me duboko povrijedili. To se dogodilo zbog nepoznavanja karizmatske obnove u nas (...)" J. Lončar, predgovor drugog izdanja knjige "Karizma vjere", IN DESIGN, Požega, 2002. str. 9
S ovom ocjenom zašto se to dogodilo ja se ne slažem, a ima puno veze sa gorespomenutom 'kompetencijom' o autentičnoj KO, i sa Lončarevom osobnošću. Naime, Lončar je samouko sklepao za sama sebe karizmatsku duhovnost, i pored darova koje mu Bog nije uskratio. A imati darove i primjenjivati ih, dvije su stvari. On i Radigović su uvelike importirali karizmatizam protestanata fundamentalista i predstavili to vjernicima kao katolički karizmatizam, zapravo miks, pa je duplo teže skužiti šta je šta. 98°% blagoslova koje je on vjernicima po daru spoznanja odčitao na karizmatskim susretima bili su tjelesna ozdravljenja. Kod svjedočenja ljude bi tražio da kao medvjedi poskakuju u znak npr. zdravlja nogu, na drugom mjestu ih obarao dahom i slični spektakli. Takva je karizmatska duhovnost prepuna rupa i meni je normalno ne složiti se s njom. Dakle, do sukobljenosti nije nužno dolazilo zbog nepoznavanja KO već neprihvaćanja takvog plasmana iste s čim se ja slažem, a očito se i biskupi slažu da su do daljnjeg takvi spektakli izlišni. Zato je Lončaru bolje da ne traži povrat karizmtaskih susreta već nastavi reevangelizaciju publikacijama i slično, ali samo po Katekizmu i sa što manje samovoljnih upitnih teza, kamoli pseudoproročkih kreveljenja.