|
Kopitar, ovo ne pišem da bih vas razuvjerila u vašim razmišljanjima, niti da bih vam nešto dokazala. Ovo pišem kako bih posvjedočila o Njemu i za Njega. Mene On dotakao upravo kroz p. Ramosa. Možda se ponavljam, ali ako jednu dušu potaknem na ispovijed, razgovor s bilo kojim svećenikom, moja "misija" je ispunjena.
U svibnju sam proživljavala najgore dane u svom životu, nisam mogla ni govoriti, ni plakati - bas ništa. Svaki sam se dan prije spavanja smirivala kako bih uopće mogla zaspati, skrivajući od svojih bližnjih koliko se raspadam, ruke su mi se tresle, lijegala sam sa suzama i ustajala s glavoboljom, ženski ciklus mi se od stresa poremetio. Jednostavno sam se raspala, dotaknula dno. Ne živim u Splitu i sjećam se da sam fizički bila loše i da sam se jedva dovukla do Splita i crkve u kojoj je bio taj p. Ramos za kojeg sam tada samo čula, kao "dobar je". Ako me danas pitate zašto sam baš tog dana odlučila k njemu otići na ispovijed, ne znam, ali jednostavno sam otišla.
Nakon nabrojanih grijeha i moga "molim pokoru i odrješenje", odmah me "pročitao" i rekao da mene nešto muci, a ja mislim da se nikad nisam ispred nekoga tako rasplakala. Plakala sam, jecala, boljela me duša i tijelo. Znate kad ljudi kažu da "srce boli", ja sam bila od onih koji su to držali patetikom, ali srce me boljelo. Prvi put sam doživjela da je čovjek izašao sa svog ispovjednog mjesta i došao do mene utješiti me, dati mi ruku. Došla sam slomljena, da se razumijemo nije se u toj prostoriji gdje ispovijeda dogodila nikakva senzacija, ali Isus me kroz njega dotakao i dao snage da se suočim sa životom i da nekako preživim sve ono što je mene, naoko snažnu, neovisnu, jezičavu, a ustvari totalno plahu i strašljivu snašlo.
Nakon toga, rekao bih čovjek totalno nerazumno, ali pucala sam po šavovima, molila po prvi put po savjetu za p. Ramosa samo za sebe, a istodobno dala otkaz, nisam vidjela smisao u svom životu i bila sam tako ljuta na Njega. Užasno. Bila sam poput robota koji obavlja zadatke, koji gleda tupo i koji se prisiljava nasmijati. Doživjela sam toliku dozu stresa i emocije su me preplavile da sam otupila. Jednostavno otupila i jedva bih čekala da mi ljudi koji su duboko u vjeri kažu nešto, a da im ja mogu reći - "eto ti, jesam ti rekla da nije tako". I iz inata samo da im mogu "nabit na nos" kakav je taj njihov Bog.
Tu smo bili u svađi On i ja - On koji je znao moje srce, On koji me mjesecima, godinama gledao kako klečim, plačem, molim, koji je znao koliko sam puta pogazila svoj ponos, koji je znao sve, ama baš sve je znao - tu smo bili On i ja, On koji je znao istinu, On koji je pravedan, On Svemogući koji ništa nije učinio... Ali ono nešto mi nije dalo mira i odlučila sam svakog dana devetnice Gospi od Karmela ići na krunicu i misu, također kod p. Ramosa odlučim učiniti životnu ispovijed, ali i stalno izazivajući Gospodina govoreći mu "eto da Te vidimo" i zadnjeg dana devetnice dobijem poziv za drugi posao. I jednostavno, molila sam da bih mogla drugima soliti pamet, ali manje nego prije, a molitvu sv. Josipu (koja mi je do tada značila) nisam mogla jer me bilo strah. Nisam mu vjerovala, ali nisam je mogla ni moliti jer što ako se i u Josipa razočaram? Sv. Josip mi je ostalo jedini. Nisam Ga željela u svom životu, ali On je bio u meni i jedini tko me blizu Njemu držao je bio p. Ramos.
Događalo se tu još puno toga, padala sam i ustajala, bila up i down, slavila ga i ljutila se. Dala još jednom otkaz u cca 4 mjeseca razlike, danas radim posao koji želim, položila sam vozački, kupila sam auto, imam puno planova. I danas ima loših dana, i danas sam stalno u borbi, prošlog mjeseca nakon jedne svađe i razočaranja koje me stvarno pogodilo, opet sam ljuta ušla u tu istu ispovjedaonicu p. Ramosu, kao da sam uvijek kao na rubu propasti - no učim se živjeti u slobodi s Njim - puštajući ga da bude Otac, a ja njegova (ne)poslušna kći. I sutra idem p. Ramosu na razgovor, malo iz inata, malo iz sebičnosti, malo da mu kažem kako smo se bome oboje molili i uzdali u Gospodina, ali da imam osjećaj da me opet ne čuje. Također, ja ne kažem da je moja duhovnost ispravna uvijek, ja sam samo jedan grešan čovjek prepun mana koji se sa ovim teškim i zamornim životom suočava najbolje kako može. Najbolje što zna. Sigurno je da nekada totalno pogriješim, da nekada druge povrijedim. Posljednjih godina kao da sam naglo odrasla, ponekad toliko da se ni ne prepoznajem. Jedna od najtežih lekcija koju sam usvojila je da je život težak, suočavanje s problemima je bolno i teško, ali opet, drži me ono da zbog problema duhovno i psihički sazrijevamo i ja Bogu mogu zahvaliti što mi je podario da imam duhovnika kao što je p. Ramos.
|