Povezujem puno stvari u životu. No i ne trebam povezivati. Mogu prihvatiti činjenice takve kakve jesu.
Shvatio sam da je u osnovi našeg života u ovom vremenskom svijetu ključna vlastita vjera (poslušao sam Isusa).
To može, samo ako tko želi i, svatko od nas.
Imati vjeru u Boga Oca ili ne imati vjeru u Boga Oca.
Konkretno: kod molitve Ocu - u kakvom sam stanju duha?
Konkretno: u svakom trenutku - što ja činim, kako se osjećam: radostan, slobodan, ili nekako drugačije..., kakov sam prema drugome, kakav je moj odnos sa onime što nisam odabrao, sa onime što ne pripada meni, dajem li sebe da bude volja bližnjega, kakav sam prema svom tijelu, kakav sam prema svom umu, dajem li da mi duh slobodno mašta i donosi ideje...
Ne znači da je onaj koji ima neku bolest manje ili više u vjeri...
No vjera je ta koja spašava.
A u vjeri spoznajem da nije bitno koliko ću dugo živjeti ili koliko netko dugo živi.
U molitvi Bogu Ocu sam u odnosu prolazno-vječno.
Jednakovrijedno: u odnosu sa bližnjim(neprijateljem...) sam u odnosu sa vječnim - ne vremenskim, već vječnim, tj. moj/naš odnos jedan prema drugome odražava vjeru.
Je li naš odnos u vjeri ili nije u vjeri govore naša djela, riječi i misli prema drugome/bližnjemu/neprijatelju...
Što želim reći: preko Ljubavi je sve jedinstveno kao jedno u zajednici, pa tako i duh i zdravlje (duhovno i fizičko).
Svatko to može prihvatiti, može se davati, može razumjeti...
A može se i odmaknuti od vjere i prigovarati, vagati, kvalificirati, ocjenjivati, raščlanjivati, raspadati, dijeliti, kritizirati, ne prihvatiti, odbiti, ljutiti se, ... mrziti i proklinjati sudbinu ili što želi... gubiti vjeru...
Sve su to naše svjesne (a nakon nekog vremena i automatske naučene) odluke.
Vjera je odluka
