Katolički odgovori

Što da ti kažem: ne činiš si dobro.

I svaka biskupija je partikularna a jedna je Crkva.
Ako misliš da smo u nebeskom Jeruzalemu 'kao u jedno saliveni' nismo.to je na Nebu.
Augustinijanski: ima ih koji su unutra a vani su i obrnuto.
Drugim riječima to što netko pripada KC, što znači?
Govorimo imamo Abrahama za oca: govorimo katolici smo. Znas što Isus dalje govori..

Modernističke ili moderne su frizure.
Neke napasti su passe.
Kao da se idemo boriti sada protiv jansenizma ili neznam.
Budi aktualna, moderna, ne retro iz 20 st.

Preletio sam dokument Međunarodne teološke komisije, ali i forum na temu.
Što se Dokumenata tiče polazi se od iste vjere u Trojstvo i bogočovještvo Isusa Krista, a onda daju naznake za zajedničke korake dalje. Tako to ide.
Na intelektualnoj razini valjda je jasno da nema krivnje danas što je situacija tisuću godina bila takva, a mislim na suvremeno pravoslavlje. Isto trebalo bi biti jasno da nema prozelitizma jer to nije pristup katoličke crkve.
Vidio sam i tvrdnju da 'pravoslavna Crkva nije crkva' što je neistina, jer katolička crkva uči da je pravoslavlje Crkva (usp. II. vat. konc).

Mislim da ne bi trebalo zanemariti ni emocionalnu inteligenciju. Nije to mala stvar. Nitko ne želi biti u blizini nekoga tko te optužuje. Optužbe stvaraju jaz, rezignaciju, izolaciju, hladnoću, cjepidlačenje, pa sve do neprijateljstva. Pitao sam jednom svećenika psihologa koji je primao bračne parove kak ide. Kaže: 'Nekada dođu samo da bi se istresli na drugoga!' Znate ono: Ti si meni... Pa mu vadi nešto od prije 20,30 god.
Dakle, emoc. inteligencija. Idemo vidjeti što je zajedničko, susretati se, a onda će i teologija sjesti, a to je ljubav u istini ili istina u ljubavi. A sol na ranu, vađenje žuči ne vodi nikuda.
Dakle, i teologije polazi najprije od zajedničkog.
Prigovor je ljubavi kada je lakše ratovati.

Nekako mi se čini kako međ suvremenim oholim muškarcima cvjeta samo emocija mlakosti i relativizacija vjere.
Sad ću se osvrnuti na tvrdnju kako se između katoličke i istočne šizmatičke teologije radi samo o „različitim naglascima i jeziku“, a ne o stvarnoj dogmatskoj razlici i reći kako ona nije u skladu s katoličkim razumijevanjem vjere.
Katolička Crkva priznaje legitimnu raznolikost teološkog jezika samo dok ona ne dira u sadržaj dogme. No u slučaju Filioque i shvaćanja Trojstva ne radi se o pukoj metodologiji, nego o različitom prihvaćanju ili odbacivanju saborske definicije. Firentinski sabor nije definirao „naglasak“, nego istinu vjere: da Duh Sveti ishodi od Oca i Sina kao od jednog načela pa reći kako su razlike samo u pristupu, a ne u ontološkoj istini, znači zanemariti činjenicu kako jedna strana prima tu definiciju kao obvezujuću, a druga je odbacuje. Dakle to više nije pitanje jezika, nego poslušnosti Katoličkoj Crkvi koja se navodi u definiciji vjerovanja na saboru u Niceji.

Komentar 'izvan Crkve nema spasenja' odnosi se i može se odnositi isključivo na onoga tko pripada Crkvi katoličkoj, univerzalnoj. Na osobnoj, biblijskoj razini odvelo bi nas u druge vode.

Pozivanje na emocionalnu inteligenciju ne može zamijeniti teološku jasnoću. Crkveno jedinstvo ne nastaje iz dobre atmosfere, nego iz zajedničkog ispovijedanja istine vjere. Dijalog koji izbjegava imenovati stvarne dogmatske razlike (primat, Filioque, ekleziologiju) prestaje biti teološki i postaje psihološki. Ljubav bez istine sklizne u sentimentalizam, a istina bez ljubavi u grubost — ali istina ima prvenstvo. Dokumenti dijaloga to ne poriču, nego upravo potvrđuju: zajedništvo se gradi u istini, ne mimo nje.

Ovo Kopitarovo nije katolička sinteza, nego nekakav modernistički minimalizam.
Katolička teologija nikada nije tvrdila kako iscrpljuje otajstvo Trojstva, ali jest uvijek tvrdila da Katolička Crkva (koja je jedina spomenuta u Niceji, a spc i druge nacionalne nisu nikada) ima božanski autoritet nepogrješivo definirati ono što je nužno za vjeru. Ako se saborska definicija svodi na „jedan mogući izraz“, tada se dogma pretvara u teološko mišljenje, a vjera u akademsku raspravu. Zato pravi katolik mora jasno reći kako različiti „naglasci“ postaju neprihvatljivi onoga trenutka kada se njima opravdava odbacivanje onoga što je Katolička Crkva svečano definirala.
Jedinstvo vjere ne počiva na diplomatskoj formulaciji, nego na zajedničkom ispovijedanju iste istine pod istim autoritetom Katoličke Crkve.