|
U katoličkoj liturgijskoj i pastoralnoj praksi, tjeskoba se ne promatra prvenstveno kao psihološki problem, nego kao stanje duše koje se liječi milosti, redom i pouzdanjem u Boga. Zato se sakramenti ne „primjenjuju kao terapija“, nego se primaju radi obnove odnosa s Bogom, a smirenje dolazi kao plod milosti. Tradicionalno gledano, najčešće i najsigurnije liturgijske prakse povezane sa smanjenjem tjeskobe jesu sljedeće: Sakrament pokore (ispovijed), sveta Euharistija (osobito u tišini i klečanju) i sakrament bolesničkog pomazanja (u težim stanjima).
|