Promiču ti bitnije stvari: Kada rimski biskup govori ´ex cathedra´, tj. kada, obnašajući svoju službu, kao pastir i učitelj svih kršćana, konačno odlučuje na temelju svoje najviše apostolske vlasti da se cijela Crkva treba pridržavati nauka o vjeri i moralu, onda on na temelju božanske potpore, koja mu je obećana, posjeduje onu nepogrješivost kojom je božanski Spasitelj htio da bude opremljena njegova Crkva u konačnoj odluci u nauku o vjeri i moralu. Zato su takve konačne odluke rimskoga biskupa nepromjenjive po sebi samima, a ne na osnovi odobrenja Crkve.
Da bi Papinske izjave bile nezabludive, tj. ex cathedra, uvjeti su:
1. mora biti jasno da Papa govori u toj izjavi u svom svojstvu pastira i učitelja svih kršćana i najvišeg autoriteta apostolske vlasti;
2. mora biti jasno da se radi o definiciji (
http://hr.wikipedia.org/wiki/Definicija) vjerske doktrine;
3. da ta doktrina obavezuje na pristanak vjere sve kršćane;
4. da je navedena definicija doktrine TRAJNA I NEPROMJENJIVA (Prvi vatikanski, Pastor Aeternus). Ovo posljednje znači da su Pape i sabori obavezani zauvijek infalibilnim izjavama svojih prethodnika, čime je nemoguća ikakva kontradikcija ili nekonzistentnost. Samo se po sebi razumije da u tim izjavama ne može biti ničeg novog. One u logičkom postupku definiranja samo izražavaju ono što je već sadržano u pokladu vjere. Isto se odnosi i na Papinske izjave ex cathedra i na odluke ekumenskih sabora, odnosno Pape i kolegija biskupa izvan ekumenskog sabora.
Prvi Vatikanski sabor je definirao (infalibilno): "Nauk vjere koji je Bog objavio nije predložen kao neka filozofska novotarija, kako bi ga ljudska domišljatost usavršila, nego je predan kao Božanski polog Kristovoj zaručnici da ga vjerno čuva i nezabludivo iznosi". Iz samog toga proizlazi da su takve infalibilne odredbe vječne i nepromjenjive, jer to slijedi iz njihove božanske naravi. Zato i kaže Pio IX. u dogmatskoj konstituciji Pastor Aeternus:
"A Petrovim nasljednicima nije obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose Objavu, ili Poklad vjere, primljen od Apostola."Pastor Aeternus je
nezabludiva dogmatska konstitucija 1. vatikanskog koncila, koji tvrdi da
naviještanje Petrovog nasljednika, i Crkve uopće, ne sadržava niti može sadržavati ništa novo, što već nije primljeno od Apostola. Unatoč tome, 1988. Papa Ivan Pavao II. izdao je Mottu proprio Ecclesia Dei (jedan dan nakon izopćenja Lefebvrea) u kojem kaže doslovno: "Zaista, širina i dubina naučavanja 2. vatikanskog koncila pozivaju na obnovljenu predanost dubljim studijima sa svrhom da razotkriju jasno kontinuitet Koncila s Tradicijom, posebno s obzirom
na doktrine koje, budući da su nove, nisu još dovoljno razumljive nekim ograncima Crkve". Zar je zaista nešto novo pod Suncem? Zar je moguće da je kontinuitet 2. vatikanskog s tradicijom tako maglovit da su potrebne dublje studije da bi se taj kontinuitet uočio?
Iz dokumenata 2. vatikanskog jasno proizlazi da uopće nije ni bio sazvan da donosi definicije vjerskih doktrina koje bi bile vjeroobvezujuće za sve kršćane, niti trajne ni nepromjenjive. Samim time, dokumenti i konstitucije 2. vatikanskog koncila
NISU NEZABLUDIVE. Drugim riječima, nemaju vjeroobavezujući značaj. U pozdravnom obraćanju Pape Ivana XXIII kojim je otvoren 2V stoji: "Glavna svrha ovog sabora nije da raspravlja o ovoj ili onoj fundamentalnoj doktrini Crkve...". U preliminarnoj noti koju je Pavao VI. uputio saboru 6.3.1964. kaže se: "S obzirom na koncilijarnu praksu i pastoralnu svrhu ovog koncila, ovaj sveti Sinod definira stvari vjere ili morala obavezujuće za svu Crkvu samo u onim slučajevima kad sam Sinod to izravno izjavi." To sabor nije izjavio niti u jednom dokumentu.
Papa Pavao VI. rekao je na završnom zasjedanju 7.12.1965.: "Jedna stvar mora biti jasna, naime, da je učiteljski autoritet Crkve obznanio svoje autoritativno naučavanje o brojnim pitanjima koja danas pritišću savjest i djelovanje čovjeka, čak i bez namjere da objavljuje izvanredan dogmatski proglas, ulazeći, da tako kažemo, u dijalog s čovjekom, ali trajno čuvajući svoj autoritet i snagu." Prema tome, radi se o redovnom učiteljstvu, koje je autoritativno, ali ne i nezabludivo, i stoga zahtijeva religiozno pokoravanje ("obsequium religiosum") intelekta i volje, a ne puni pristanak vjerom, kao infalibilne izjave. Prema Kanonskom zakoniku iz 1983., kanon 772., "Premda se pristanak vjere ne zahtijeva, vjernici duguju pokoravanje intelekta i volje svakoj doktrini koju Papa ili kolegij biskupa, obavljajući učiteljsku službu, proglase o stvarima vjere i morala, iako bez namjere da proglase tu doktrinu definitivnim aktom. Prema tome, Kristovi vjerni trebaju izbjegavati sve što nije u skladu s tom doktrinom." Prema tome, stvar koja zahtijeva vjersko pokoravanje nije nezabludiva, i zato i ne traži pristanak vjere. Pitanje je samo, koja je to doktrina bila određena na 2. vatikanskom koncilu, osim Novus ordo Mise? Ja bih rekao, ni jedna, čak ni izvan okvira infalibiliteta. Sudeći po svemu, ono na što nas obavezuje 2 vatikanski, je da priznajemo valjanost nove Mise, ali ne i da vjerujemo u to da je bolja od Ad orientem.
Na generalnoj audijenciji 1.12.1966. Pavao VI.: "Neki pitaju koju je vjersku, teološku kvalifikaciju koncil namjeravao dati svojim naučavanjima, znajući da je izbjegao proglasiti svečane dogmatske definicije koje bi zaštitio infalibilni autoritet Crkvenog nauka. Odgovor znaju oni koji se sjećaju koncilijarne deklaracije od 6.3.1964., ponovljenoj 16.11.1964. S obzirom na pastoralnu prirodu Koncila, izbjegnuto je proglašavanje u izvanrednom obliku bilo kakvih dogmi koje nose oznaku infalibiliteta."
Izjava kardinala Ratzingera, u obračanju čileanskim biskupima 1988.: "Zacijelo postoji taj mentalitet uskog pogleda koji izolira Vatikan II i koji izaziva tu opoziciju. Postoji mnogo tragova tog mentaliteta, koji daju dojam da je od Vatikana II naovamo sve promijenjeno, i da sve ono što mu prethodi nema vrijednosti ili da, u najboljem slučaju, ima vrijednost jedino u svjetlu Vatikana II. Istina je da taj koncil nije uopće definirao ni jednu dogmu, i da je
namjerno izabrao da ostane na skromnoj razini, kao obični pastoralni koncil".
Može li se ova izjava budućeg Benedikta XVI. dovesti u vezu s onim što je rekao sam koncilski Papa Pavao VI. u obraćanju Lombardskom sjemeništu u Rimu 1968.: "Crkva je u času tjeskobe, u uznemirenom razdoblju samokritiziranja, ili što bi bolje bilo nazvati čak i samouništenjem. To je
unutrašnji preokret, akutan i kompliciran,
koji na koncilu nitko nije očekivao. To je gotovo kao da Crkva napada samu sebe. Očekivali smo procvat, mirnu ekspanziju koncepcija koje su sazrijevale na velikim zasjedanjima sabora. Ali mora se primijetiti iznad svega žalosni aspekt. To je kao da Crkva uništava samu sebe." Nije ni čudo da je ostao upamćen kao plačući Papa.
Tu je onda i propovijed istog Pape u Sv. Petru 29.6.1972. "Imamo dojam da je kroz neku pukotinu u zidu dim Sotonin ušao u hram Božji: sumnja, nesigurnost, ispitivanje, nezadovoljstvo, sukobi... Mislili smo da će nakon koncila svanuti sunčani dan u povijesti Crkve. Umjesto toga, svanuo je dan oblaka i oluje, dan tame, traganja i nesigurnosti" (čini mi se da to Papa plače obuzet željom za "pretjeranom dogmatskom sigurnošću" i dođe mi da i ja plačem s njim).
Obraćanje Pavla VI povodom obljetnice ukazanja u Fatimi (prikladno): "Đavlov rep djeluje u dezintegraciji katoličkog svijeta.
Tama Sotonina je ušla i širi se u Crkvi sve do samog njezinog vrha.
Apostazija, gubitak vjere, širi se svijetom, kao i do najviših razina Crkve."
Citat:
Snagom svoje apostolske vlasti Ivan Pavao II je proglasio pravovjernim KKC. Ti si meni kao argument pokušao podastrijeti dokaze da 2VS ima kontraverzan nauk. Vadio si rečenice iz konteksta i krivo citirao. Jedan od krunskih dokaza ti je bio i Gaudium et Spes. U službenom dokumentu uopće nema rečenica koje si citirao kao sporne, ne postoje.
Citirao sam pojedine rečenice, koje, same za sebe, imaju važan samostalan kontekst. Pravovjernost KKC nema nikakve veze s 2. vatikanskim.
Stavio sam već link na vatikanski site s cijelim Gaudium et Spes, uključujući i po tebi nepostojeću rečenicu, koja glasi na engleskom "For their part, however, all believers of whatever religion always hear His revealing voice in the discourse of creatures." A i nije ona najspornija. Kardinal Ratzinger rekao je 1982. da su koncilski dokumenti, uključujući Gaudium et Spes, imali za svrhu da izmijene Crkvu kako bi se dovela u sklad s uvjetima koje je nametnula Revolucija 1789., prvenstveno s pluralizmom i sekularizmom. Vrijednosti te Revolucije, sloboda savjesti, sloboda drugih vjera, odvajanje države i Crkve i ostali osnovni elementi liberalnog pluralizma, svi su odreda osuđeni od Crkve ranije, prvenstveno od strane Pape Pija IX. u Silabusu. S obzirom da su Silabus i Gaudium et Spes u kontradikciji, a da Crkveni nauk ne smije sadržavati ništa novo, pitam se, Tony1, čemu bi ti dao prednost. Btw, ni jedan od ova dva dokumenta nije nezabludiv.
Možda da damo po tom pitanju riječ Benediktu XVI.: "Ako bi bilo poželjno ponuditi dijagnozu teksta (Gaudim et Spes) kao cjeline, mogli bismo reći, u vezi s tekstovima o religioznoj slobodi i svjetskim religijama, da Gaudium et Spes predstavlja
reviziju Silabusa Pija IX., gotovo anti-silabus... Zadovoljimo se time da kažemo da tekst služi kao anti-silabus i, kao takav, predstavlja, pokušaj Crkve da uđe u pomirenje s novom erom inauguriranom 1789" (ovo je za Barnabu

).