Slažeš se da je poslušnost Božjoj volji ključna, ali ako sebe smatraš božanstvom, onda ispada da je tebi ključna poslušnost samome sebi.
Dragi Giovi, ovo je vrlo tipican odgovor koji koriste krscanski apologeticari na jednoj vrlo profanoj, svakodnevnoj, rekao bih propagandistickoj razini. Medjutim, to je prilicno plitak odgovor i nedomisljen do kraja. Stoga vjerujem da bi tebi i drugima koji argumantiraju na slican nacin koristilo popricati o neodrzivosti takve argumentacije. Jer cete se s isticnjackim ucenjima susretati sve vise, i nece uvijek upaliti jeftino etiketiranje da je to new age i obozavanje samog sebe... Prije ili kasnije cete naletjeti na nekoga tko zna o cemu se tu radi i morat cete ili ponuditi bolju argmentaciju ili priznati cinjenicu da krscanstvo i isticne religije ustvari govore o istom duhovnom iskustvu (razumljivo, jer istina je samo jedna), samo svaktko na svoj nacin...
Ja osobno ne vidim u tome osobitih problema?! Ako krscanstvo naucava "ne kradi", ako taoizam naucava "ne kradi", i ako islam naucava "ne kradi"... zasto bi bilo problematicno zakljuciti da na razini etike i morala sve svjetske religije zastupaju iste ili vrlo slicne stavove? Ako slicnosti (naravno, i razlike) mozemo prepoznati na razini morala, zasto ih ne bi smo mogli prepoznati na razini filozofije, metafizike i estahologije?
Dakle, podjimo redom... Prije svega, vjerovatno si cuo da se u istocnim religijama (poput yoge, buddhizma, taoizma i sl.) uvijek govori da:
a) Sebstvo ustvari ne postoji
b) Ustrajavanje, prijanjanje uz sebstvo je izvor patnje
c) Konacno metafizicko oslobodjenje se postize tek
potpunim odustajanjem, napustanjem i iskorjenjivanjem osobne zelje, zudnje za postojanjem (kao i za nepostojanjem, podjednako)
Ako je to tako, kako mozemo vjerovati da su ta ucenja usmjerena na "poslusnost samome sebi", na velicanje samoga sebe do razine Boga i na samopovladjivanje bilo koje vrste?!
Nadalje, budisticka psihologija (ako cemo nju samo uzeti za primjer) jasno pokazuje da se vezanost za lazno sebstvo (pa time i za patnju) odvija upravo po nacelu volim-ne volim, svidja mi se - ne svidja mi se. Tri osnovna svojstva svakog bica u neznanja jesu upravo strast, mrznja i obmana.
Nas um odgovara na sve ugodne podrazaje (culne, tjelesne, misaone i sl.) zeljom da ih zadrzi i pojaca (strast), a na sve neugodne zeljom da ih izbjegne, potisne, zaboravi, unisti (mrznjom). Iz tako podvojenog uma se stvara obmana. Takav um je u neznanju o svojoj pravoj prirodi, ne vidi stvarnost onakvom kakva ona jeste i stoga pati. Upravo je zato kljuc budisticke meditacije, kao prakticne discipline oslobodjenja uma, upravo razvijanje snage da se smogne sve pojave promatrati s mirnom ravodusnoscu. Ne opirati se stvarnosti, nego je prihvatiti onakvom kakva ona jeste.
Po mojem misljenju, to nije nista drugo nego predati se Bozjoj volji. Jer vec smo zakljucili da u svijetu i ne moze postojati icija volja osim Bozje. To je po meni ono sto otac Tadej, poznati pravoslavni monah iz Srbije, naziva
pomiriti se sa samim sobom, uspokojiti se.
Isus na mnogo mjesta poducava (ispravi me ako grijesim)... a ja osobno mislim da je to njegova kljucna poruka... da se potpuno prepustimo Bozjoj volji. Nemojte se brinuti za sutra, nemojte se brinuti sto cete jesti sutra, budite kao cvijece i kao ptice o kojima se Bog brine... potpuno se prepustite Bogu. Nisu li to Isusove ucenja? I sam je prihvatio Bozju volju da ide na kriz.
Obican ljudski um bi rekao, prihvacam bozju volju ako je ona u skladu s mojim ocekivanjima. Ako idem na kavu, moze! Onda sam vjernik. Ali ako trebam na kriz, e onda ne moze! Nismo se tako dogovorili!
Upravo u tom pogledu budisticka psihologija naucava potpuno i spokojno prihvacanje svakog sadrzaja ili dogadjaja koji se moze desiti u nasem iskustvu. I naravno, sasvim je jasno da budizam to iskustvo ne opisuje istim rijecima kao krscanski mislioci, ili kao taoisticki ili yoga ucitelji, ali... u osnovi lako je razumjeti da na metodoloskoj razini sve te skole poducavaju isti ili barem vrlo slican pristup. I da se ne moze govoriti o nekom samopovladjivanju i sl. besmislicama, nego da je to u osnovi vrlo tezak i izazovan put kojim mogu krociti samo oni najodlucniji.
Na tom tragu cete morati malo razmisliti. Ako ne zbog traganja za istinom, onda barem zbog toga da smislite neki bolji odgovor kada se budete sretali s nama u raspravama.
Jedini način našeg oboženja je ići kroz križ i poslušnost Bogu sve do uzvišenja, putem koji nam je pokazao Krist.
Kao sto smo gore vidjeli, to je upravo put koji zastupa i budisticka psihologija. Ako bi smo rijec "kriz" zamijenili s rijecju "patnja".... sto u osnovi i jeste znacenje oba pojma u kontekstu svojih religija... dobili bi smo kljucnu tvrdnju mahayanskog budizma da su samsara (vezanost, neznanje) i nirvana (duhovno oslobodjenje i svetost) ustvari jedno. Neprosvjetljena osoba bjezi od kriza (patnje) samo da bi jos vise patila. Za prosvjetljenu osobu je upravo predavanje na kriz (patnju) put u svetost.
Na tom tragu mi je uvijek nadahnjujuca prica koju sam jednom cuo o Tomislavu Ivancicu. Ne znam da li je tocna, pa molim ispravak ako grijesim. Navodno se tokom doktorata u Rimu jako razbolio. Otisao je u Tubingen na pretrage i... otkrili su mu rak! Dali su mu mjesec dana zivota. Nije mu bilo spasa. Prosao je agoniju vjere, moljakanja Boga da ga spasi, trgovanja, ako ja tebi ovo, ti ces meni ono... Mucio se sve dok jednom u njemu nije nesto puklo i predao se Bogu. Rekao je, Boze prihvacam mirno sve sto dolazi, neka bude volja tvoja... Pomislio je kako da provede jos ta 2-3 tjedna koja su mu ostala. Zakljucio je da mu se svidja Rim, njegove fontane, parkovi. Otici ce u Rim i setati se Rimom, potpuno predan Bogu. Nakon 2-3 tjedna, obzirom da nije umro i da se dosta nasetao Rimom, odlucio je jos malo neobavezno poraditi na svojem doktoratu. Obzirom da niti nakon 2 mjeseca jos nije umro, otisao je opet na Tubingen. Rekli su mu, katastrofa su vam nalazi. Cudo da ste zivi, ako pozivite bit ce to jos najdulje mjesec dana. Vratio se u Rim, polako radio na svojem doktoratu. Nakon 3-4 mjeseca otisao opet na pregled u Tubingen. Nalazi opet katastrofa. Vratio se u Rim i odlucio da i dovrsi doktorat... od onda je proslo nekih 20 godina kada je ispricao tu pricu. Dakle, tu vidimo covjeka potpuno predanog stvarnosti (Bozjoj volji) koji s jednakom otvorenoscu prihvaca i smrt i zivot.
To je iskustvo koje bi istocne religije prepoznale i prihvatile kao autenticno, jer se potpuno poklapa s njihovim najdubljim duhovnim istinama i iskustvima. A ne bi ga odbacile samo zato sto se radi o krscanskom iskustvu ili samo zato jer se kljucni pojmovi nazivaju nekim drugim rijecima.